William Shakespeare

[blueella]

Rasipna draži, zašto trošiš tamo
Na se ljepotu naslijeðenu, sama?
Ne daje dar nam, posuðuje samo
Slobodna Narav slobodnim ga nama:
Prelijepi škrce, što zlorabiš stoga
Raskošni dar svoj, dan ti da ga dadeš?
Lihvaru slabi, što trošiš od svoga
Blaga toliko, a živjet ne znadeš?
Jer sam sa sobom razmjenjujuc robu
Svoj slatki ja sam sebi kradeš mlad;
Kakav ceš dakle, kad te vrijeme grobu
Pozove, racun ostaviti tad?
Nekorišten ce u grob car tvoj cio,
Iskorišten, tvoj zastupnik bi bio

[blueella]

Ne daj da grubi dlan ti zime, prije
Neg iscijediš se u sok, ljeto svlada,
Zasladi neku zdjelu, nek se slije
U nju sva slast, dok sebi smrt ne zada;
Izrabljen lihvom nije onaj koji
Kamate svoje placa drage volje -
Stog sebi jednog sebe još odgoji,
Ili za jednog deset, što je bolje;
Sretniji ti bi bio deset puta,
Da se u deset tvojih lik tvoj skriva;
Što bi, da umreš, mogla smrt ti kruta
U potomstvu te ostavljajuc živa?
Ne budi tašt, jer prelijep si da strv
Budeš i da ti nasljednik je crv.

[blueella]

Kad slušaš glazbu zašto slušaš sjetan?
Slast se sa slašcu slaže, car car voli;
Što ljubiš ono što ne primaš sretan,
Il primaš rado ono što te boli?
Ako ti struna ugoðenih sklad,
Nalik na brak im, vrijeða sluh dok poju,
One te slatko kore tek, jer mlad,
A samac, kvariš dionicu svoju:
Gle kako žica slatko drugu prati,
Na supruga joj nalik u tom casu,
Kao da otac, cedo su, i mati,
Što pjevaju u jednom skladnom glasu:
Taj trostruk pjev im, složan kao jedan,
Nijemo ti poje: »Sam si malo vrijedan.«

[Cecara]

Sonnet CXLVII

My love is like a fever, longing still
For that which loner nurseth the disease;
Feeding on that which doth preserve the ill,
The uncertain sickly appetite to please.
My reason, the physician to my love,
Angry that his prescriptions are not kept,
Hath left me, and I desperate now approve
Desire is death, which physic did except.
Past cure I am, now reason is past care,
And frantic mad with evermore unrest;
My thoughts and my discourse as mad men’s are,
At random from the truth vainly express’d;
For I have sworn thee fair, and thought thee bright,
Who are as black as hell, as dark as night.

[Jerowen]

Moj omiljeni sonet:

When to the sessions of sweet silent thought
I summon up remembrances of things past,
I sigh the lack of many a thing I sought
And with old woes new wail my dear time's waste.

Then can I drown an eye, unused to flow,
For precious friends, lost in Death's dateless night,
And weep afresh love's long-since-cancell'd woe,
And moan the expense of many a vanished sight.

Then can I grieve for grievances foregone,
And heavily, from woe to woe tell o'er
The sad account of forbemoaned moan
Which I new pay, as if not paid before.

But if the while I think on thee, dear friend,
All losses are restored, and sorrows end.

A omiljeni citat iz njegovih drama je definitivno:

Prospero: We are such stuff
As dreams are made on,
And our little life is rounded
With a sleep. (The Tempest)

[Zapravo, obozavam sve sto je Sekspir ikada napisao. Po meni, on je najveci pesnik i dramski pisac svih vremena.]