PESMA POSLEDNJEG DEKADENTA
Možda se sve preživelo od grada do rodnog doma
U kolima na drumu
Utonem u iscrpljenu dušu
I kao dugokosi mladi svetac poljubim crvenu šumu.
Ništa nije ostalo nevoljeno i nepokopano večernjom mišlju
Nema traga gde nisu prošli bolni koraci
Kad pomislim na sebe
Žalosno mi u krvi usne njive i rodni šljivaci.
Čini mi se da dim iz lokomotiva pada na ovaj um
U kome žive mnogi sprudovi reke i pejsaži
Dušu i zanos kao da pokriva pepeo siv
Ja sam rekao sve i gotov sam da zaćutim
Sve dok sam živ.
***
Nisam toliko vedar u dobu vrtoglavih snova
Bole me oči od mnogih mostova i šina
Spreman sam raspadanje da proslavim u poslednjem ditirambu
Za večni spas olovnih tišina.
Spreman sam iskreno kao uvek da siđem na dno uma
Da premažem crnim sva plava obzorja
Da ubijem sve ideje revolta i grča
Da počupam reči od zelenog borja
I mrtav - bez duše - na rubu jednoga života
Da umrem kao vagabunda
U svitanju zore iza tuđeg plota.
No nikad neću zažaliti prošlost i nešto što je bilo
Ni za šta mi duše snovi ne vezuju
Ja razumem vreme u dnu mladalačkih bora
Pa perverzno se umire kad jutro digne sivo krilo
Iznad raznjihanih rodnih gora.
Pesma dekadentska tada struji kao skori crvi ispod kože
Lutah i snivah: misao ubi sama sebe
Detinje srce bacio bih na blede vatre
Što se u oktobru modrim bregovima lože.
Ej! da umrem obuzela me čežnja i želja
Mlad i bolesno lep kao rujne šume
Jer gadno beše krvlju pevati za svet
koji ništa ne razume.
Kafana Moskva
1922. i 1923.