Šarl Bodler

[SQUAW]

LETA

Daj da te grlim, bice zlo i pusto,
ljubljeni tigre, cudoviste sneno,
drhtavi prsti nek mi opijeno
i dugo blude tvojom kosom gustom;

u tvoje skute sto mirisu tobom
daj da sahranim misli nespokojne,
da slasni zadah ljubavi pokojne
udisem, kao sveli cvet nad grobom.

Da spavam hocu! Da spavam, pa makar
i ne ziv! U snu slatkom poput smrti
bez kajanja cu poljupcima strti
to lepo telo, glatko kao bakar.

I nista kao ponor tvog kreveta
jecaje moje nece da uspava:
tvoja su usta puna zaborava,
u poljupcima tvojim tece Leta.

Sudbini svojoj, odsad svojoj slasti,
pokoricu se ko sudjenoj kobi;
mucenik krotki, koji nevin dobi
kaznu da muke plamte mu u strasti,

svojoj cu mrznji ja dati da pije
Nepentes, otrov koji duh moj zudi,
s ljupkih vrsaka tvojih ostrih grudi
gde nikad srce tamnovalo nije!

[SQUAW]

Vino ubojice

Mrtva je! No to sam htio.
Mogu piti dokle hocu.
Koliko je puta nocu
Njezin glas me otrijeznio.

Ko pravi kralj se osjecam!
Zrak me moze ponijeti...
Zaljubili smo se ljeti.
Tko kaze da se ne sjecam?!

Zedjanje me rastrgalo.
Toliko mi treba vina
Kolika je i dubina
Njena groba. - Nije malo.

Lezi na dnu jedne jame
I jos sam je zatrpao
Kamenjem, kako sam znao.
- Mozda je i nema za me!

U ime svih zaklinjanja
Danih dok smo se grlili,
Da bismo se pomirili,
Ispunili obecanja,

Jos sastanak muz joj nudi,
Na cesti, kad noc je pala,
I dosla je! - Luda mala!
- Svi smo vise-manje

Ostala joj je ljepota,
Al je umor vec bolio.
Previse sam je volio:
"Spasi se od toga zivota!"

Tko od ljudi da me shvati?
Tko od glupih pijanica
Bolesna i gnjila lica
Zna od vina pokrov tkati?

Olos sav u smradu, gubav,
Ko masina od celika
Ne zna koliko je velika
Jedna ziva, prava ljubav

Puna crnih opojnosti,
S uzbudjenjem samog pakla,
S otrovom i sjajem stakla,
S lancima i lupom kosti!

Slobodan sam! O divota!
Nocas bit ce opijanja
I bez straha i kajanja
Tu cu leci pokraj plota

I spavati kao pseto!
Kola s teskim tovarima
I kamenje sve u njima
Moze bijesno doci, eto,

I smrviti moju glavu
Ili me raspoloviti
Stalo ce mi, bome, biti
Koliko za Bozju Slavu!

[SQUAW]

Stranac

- Koga najviše voliš, zagonetni čoveče, reci? Oca ili majku, sestru ili brata?
- Nemam ni oca ni majke, ni sestre ni brata.
- A prijatelji?
- Do dana današnjega nisam upoznao smisao ove reči.
- A domovina?
- Ne znam na kojoj je širini smeštena.
- Lepota?
- Rado bih je voleo da je boginja besmrtna.
- Zlato?
- Mrzim ga kao što je vama mrzak bog.
- Pa šta onda voliš, neobični stranče?
- Volim oblake... što prolaze, tamo... divne oblake!

[SQUAW]

TMURNO NEBO


Tajanstvene zjene maglom prekrivene,
Jesu li ti plave, sive il' zelene?
Sad gledaju njezno, sad zure okrutno,
Odrazuju nebo nehajno i mutno.

Ti si kao mlaki, natmureni dani,
Kad sred srca grca jad neisplakani,
A neznane boli po zivcima ruju,
Sto se duhu snenom ludo ismjehuju.

Ponekad si nalik na divne obzore,
Gdje lomace sunca u maglini gore.
U kakvom si sjaju, oroseni kraju,
Kad te s nujno svoda ognji obasjaju!

O zeno opasna, o carobne klime
Kako snijeg tvoj voljet i stud grobne zime?
O da li cu od nje, mrazne, neumolne,
Izmamiti slasti opojne i bolne?

[SQUAW]

LJEPOTA


K'o san kamen, smrtni! Ja sam puna cari,
A grudi, što svakog zanose na svijetu,
Stvorene su da bi nadahle poetu
Ljubavlju vjenijom i nemljom od tvari
U plaveti vladam kao sfinks neshvacen;
S labudjom bjelinom snježno srce mi je;
Mrzim pokret koji pomijera linije,
Nikad se ne smijem i nikad ne placem
Pjesnici, uz moje oblike goleme,
Što ih podsjecaju na kipove gorde,
U ucenju strogom izgubice vrijeme;
Jer imam, da sludim ljubavnike bodre,
Ogledala cista gdje sve ljepše dajem:
Oci, krupne sa vjecitim sjajem!

[blueella]

JEDNOJ PROLAZNICI



Ulica je zaglušna vripšala oko mene.

Duga, tanka, u crnini, veličanstvo bola,

Prošla je neka žena, a ruka joj ohola

Pridizaše, njihaše skutove svoje;



Hitra, otmjena, s nogom kao u kakva kipa.

A ja se napajah, u grču osobenjaka,

Njenim okom, olovnim nebom olujnog znaka,

Što zanosnu blagost i smrtonosnu slast sipa.



Jedna munja? A zatim noc! - Trenutna prelesti

S čijeg pogleda namah novim životom dišem,

Zar ću te samo u vječnosti ponovo sresti?



Drugdje, daleko! Prekasno! Možda nikad više!

Jer ne znaš kuda ću, ne znam kuda si nestala,

Ti koju koju sam mogao voljeti, ti što si to znala.

[Kill Bill]

Beauty


I am as lovely as a dream in stone;
My breast on which each finds his death in turn
Inspires the poet with a love as lone
As everlasting clay, and as taciturn.
Swan-white of heart, as sphinx no mortal knows,
My throne is in the heaven's azure deep;
I hate all movement that disturbs my pose;
I smile not ever, neither do I weep.

Before my monumental attitudes,
Taken from the proudest plastic arts,
My poets pray in austere studious moods,

For I, to fold enchantment round their hearts,
Have pools of light where beauty flames and dies,
The placid mirrors of my luminous eyes.

[Kill Bill]

Veze

Priroda je hram gde mutne reči sleću
Sa stubova živih ponekad, a dole
ko kroz šumu ide čovek kroz simbole
ma što ga putem prisnim pogledima sreću.

Ko odjeci dugi što daljem se svode
u jedinstvo mračno i duboko što je
ogromno ko noć i kao svetlost, boje
mirisi i zvuci razgovore vode.

Neki su mirisi ko put dečija sveži,
zeleni ko polje, blagi ko oboje,
drugi iskvareni, pobednički, teži,

što u beskraj prostiranje svoje,
kao ambra, mošus, tamjan, raskoš njuha
koji peva zanos čula nam i duha...

[blueella]

BLAGOSLOV


K nebu, gdje mu oko vidi tron od zlata,
Vedri Pjesnik ruke diže, i, od sjeva
Razgranjenih munja bistrog duha svoga,
On ne vidi rulju što je puna gnjeva:


Blagoslovljen da si, Bože moj, što patnju
Dade nam za lijek grjehova nam kletih
I da sok nam bude člst, najbolji, koji
Kr'jepeć u kraj vodi uživanja svetih!


Znam da mjesto čuvaš Pjesniku gdje sretni
Redovi se nižu svetih Legiona
I da ga pozivaš na vječito slavlje
Trona, i Kreposti, I Dominaciona.


Znam: samo je patnja plemenitost koju
Zub zemlje I pakla ne može da dira,
A za gradnju treba mistične mi krune
Rad sviju vremena I sviju svemira.


Izgubljeno blago prastare Palmyre,
Neznane kovine, biser mora tajnlh,
I u tvojoj ruci, premalo bi bilo
Za dijadem taj mi vedri, l'jepi, sjajni;


Jer će on mi biti samo od čista sv'jetla
S ognjišta iskonskog, vrela svetih zraka
S kojih oči smrtne - sjaj kad svoj sav daju -
Zrcala su plačna, puna polumraka".