Rabindranat Tagore

[gaga73]

Zadrhtacu bez sumnje... ako se ikad budemo sreli
u drugome zivotu,
u svetlosti udaljenog sveta...
Zaustavljajuci se, prepoznacu tvoje oci,
tamne kao jutarnje zvjezde,
i znacu da su pripadale
zaboravljenom sumraku predjashnjeg zivota...
Reci cu:
car tvog lica nije samo u njemu,
u nju se utkala zarka svetlost
moga pogleda pri susretu
koji se ne pamti,
i moja ljubav joj je dala
tajnu koja se izgubila...

Uvecala si me svojom ljubavlju,
mene koji sam samo...
jedan covjek izmedju drugih,
koji plovi obicnim tokom,
pokretan voljom promenljive milosti sveta...
Dala si mi mjesto
tamo gde pjesnici svih vremena
donose svoje darove,
gdje ljubavnici u ime vjecnog
pozdravljaju jedan drugoga kroz stoljeca...

U tvome smijehu je muzika izvora moga zivota..

[gaga73]

Gradinar
42.

O ludace, divna pijanico!
Kada razvalis svoja vrata i stanes igrati budalu pred gomilom;
Kada za jednu noc istreses kesu i rugas se trezvenosti;
Kada ides cudnim putevima i igras se beskorisnim stvarima;
Ne haj za sklad i pravo!
Kada razvijes svoja jedrila na buri i krmilo se krha nadvoje,
Onda ću te i ja pratiti , druze, i pijan u ponor poci.

Stracio sam svoje dane i noci u drustvu trezvenih, mudrih suseda.
Mnogo znanja osedelo mi kosu, mnogo bdenja pomutilo mi pogled.
Godinama sam pabircio medju stvarima i gomilao parcad i tralje;
Smrvi ih i igraj po njima i zavitlaj sve u vetar.
Jer znam da je najvisa mudrost pijan u ponor otici
Ostavi neka se izgube krivudave sumnje, ostavi me da izgubim putanju svoju bez nade.
Pusti besnu buru neka me otkine sa mojih lengera.
Svet je naseljen dostojnicima i radnicima, korisnim i pametnim.
Tu su ljudi koji su lako prvi, i ljudi koji skromno idu za njima.
Ostavi ih neka budu srecni a i nek rade na srecu drugih, a mene ostavi da budem lud i nekoristan.
Jer znam da je kraj svakog rada: pijan u ponor otici.

Ovoga se casa odricem svih prava da me ubrajaju u redove cestitih ljudi.
Necu se vise ponositi znanjem i sudom svojim o dobru i zlu.
Razbicu sud secanja, prosucu poslednje kapi suza.
Okupacu se u peni rujnoga bisernog vina i razvedriti svoj smeh.
I namerno cu razderati obrazinu stalozenog gradjanina.

I zavetovacu se sveto da cu biti bez dostojanstva i pijan u ponor otici.

[gaga73]

Čežnjama ljubavi svoje dajem ti boju i oblik.
Ti si moja, moja, ti koja obitavaš u mojim beskonačnim snovima!
Tvoja su stopala ružičasto rumena od ognja mog čežnjivog srca, ti koja žnješ moje večernje pesme!
Tvoje su usne gorkoslatke od ukusa vina mojih patnji.
Ti si moja, moja, ti koja obitavaš u mojim usamljenim snovima!
Senkom svoje strasti zacrnio sam oči tvoje, stalna gošćo u dubinama moga pogleda.
Vezao sam te, dragana, i uhvatio u mrežu svoje svirke.
Ti si moja, moja, ti koja obitavaš u mojim besmrtnim snovima!

[gargamelka]

Čini mi se da sam te morao voljeti…


Čini mi se da sam te morao voljeti na bezbroj načina, bezbroj puta,
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek.
Moje opčinjeno srce je napravilo i iznova stvorilo ogrlicu pjesama
Primi je kao dar i nosi oko vrata na svoje različite načine
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek.

Kada god čujem stare priče o ljubavi, to je stoljećima star bol,
Ta stara priča o razdvojenosti ili zajedničkom životu,
Kao što uvijek gledam iznova u prošlost, na kraju uvijek ti iskrsneš
Prekrivač sjaja polarne zvijezde koja isijava kroz tamu vremena:
Postaješ simbol onoga što se pamti zauvijek.

Ti i ja plutamo na ovom mlazu koji dolazi iz izvora
Srca vremena ljubavi jednog prema drugom.
Igrali smo uz milijun drugih ljubavnika, dijeleći istu
Stidljivu dragost zbog sastanka, iste potresne suze rastanka -
Stara ljubav, ali u obliku koji se rađa i rađa uvijek iznova.

Danas je ta sila pred tvojim nogama, pronašavši svoj kraj u tebi,
Ljubav čovjeka svih vremena, prošlosti i vječnosti:
Univerzalna sreća, univerzalna tuga, univerzalni život.
Sjećanja na sve ljubavi spajaju se sa ovom našom ljubavlju -
I pjesme svih pjesnika, prošlosti i vječnosti.