Federico García Lorca

[silvia]

Papirnata ptica

O, papirnata ptico!
Orlu deciji
s perom od sloga
stamparskog,
bez gnezda
i bez druga!
Ruke tajanstvom okriljene,
ovilenjacene,
sazdale su te u sobnom miru
jesenje noci jedne
kad umiru
ptice,
i dugi lelek kisa s ulice
cini da zavolimo lampe svetlost meku,
srce i knjigu neku
beloputu..
Stvorena
tek da tren pozivis koji
u dvorcu od karata tu sto stoji,
beo i krinu lelujavom slican,
razmisljas sama,
slepa
i bez krila,
o tome da si mozda mogla biti
groteckni pajac sto visi o niti,
barka, lisena cilja svog i puta,
sto bez vesala i bez jedra luta,
ili magare tuzno
kog su deca mala
Pegazom svojim c podsmehom nazvala.
U tim mislima
i humora ima.
A ti, koju cud slucaja nacini
od kore znanja,
smejes se sudbini
i vices: ''Beli cvet nece umreti,
nece umreti mali Luicito!
Jutro je vecni,
vecni izvor rose!''
No kako ne verujes u ono sto kazes,
ni deca zato nece razumeti,
otkuda mrak sto iza zvezda pada
i otkud mrak sto u tvom dvorcu vlada.
Sa kulom od karata dokle pada
staniste tvoje plavo,
iznenada
jasterba vidis gde se obrusava.
(O, tek rodjena
peno, koja kola
nad uzburkanom vodom
zivog bola!)
I nestajes u tom plamenom kljunu
uz kikot decji sto sobom odzvanja,
dok tata cuti, da se ne probudi
bol vetrom ljuskan u crnilu granja.
Klovnovska ptica iscezla je tako,
na drugom mestu opet da se javi,
noseci u svom kljunu tvoju dusu
feniksa vecnog s nimbusom na glavi.

[silvia]

Dijamant
(Odlomak)

Jedna je zvijezda svojim dijamantom
ozarila sve dubine nebesa:
ptica svjetlosti koja pokusava
da pobjegne iz svemira
i da napusti
ogromno gnijezdo svog zatocenistva,
ne znajuci da u ludom bjegstvu
lanac za sobom vuce preko svoda.


Crtice

Taj put
bez prolaznika..
Taj put.
Taj cvrcak
bez ognjista svog..
Taj cvrcak.
I klepka ta..
Snom obrvana
klepka.

[silvia]

Predeo

Dolina
pod bremenom maslinjaka
kao lepeza
siri se i sklapa.
Nad maslinama
razdrta nebesa
i sive kise
prvih hladnih zvijezda.
Crn trscak drhce
kraj usnule rijeke.
Zrak mrk i nakovrdzan.
Maslinjak polegao,
pritisnut lelekom.
U mraku
zarobljena jata crnih ptica
dugackim repovima masu.

[silvia]

Stari guster

U suton vreo
na uskoj sam stazi
necujnog,
nujnog,
don-Gustera sreo
(o, suzo krokodilska!)
nagizdanog,
s kravatom krutom
na plastronu zutom,
u sapo-klaku
i zelenom fraku.
Mada doteran tako,
sve je na njemu
tuzno,
tuzno bilo jako,
ko izgled nekog starog profesora.
Uvelim okom propalog artiste
pio je boju sutona sto pada
vrh livada..
Mudrace zaneseni,
cutnjom opijeni,
sta trazite sred ove staze
kojom gaze
kolone gluhe nocnih prividjenja?
Da niste posli u vecernju setnju,
don-Gusteru?
Ili ste hteli
u taj suton vreli
da isprosite zadnju plavu paru
nebo sto gasne u vecernjem zaru?
Da vas secanje u polje ne goni,
il' vam u uhu zvoni
strofa kakva fina
od Lamartina,
il' uzivate
dok zadnje kantate
srebrnom zicom vezu ptice snene,
bezimene?
Mozda se suncu divite sto seda
i pred odlazak jos jednom ogleda
lik svoj u oku vasem
(o, vi zablji zmaju?)?
(Gondole misli
bez vesala kruze
tamnim vodama
popaljenih duga..).
Da ne trazite
gustericu kakvu,
zelenu kao klasje
mladog zita
ili ko recne vlasi raspustene,
sto nekuda za danom minu
u daljinu?
Suncane luce
zgasle su za humom
i stada dizu
prah rumenim drumom.
Vreme je kuci..
Napustimo stazu
i mislima pogasimo svetiljke!
Pustimo oci samo
da se dive
zvezdama prvim visoku u zraku,
dok ih u mraku
love bez zurbe
i gutaju prvi svici
u zivici..

[silvia]

Herbarijum


Cvijecem zacaran, putnik bjeloprsti
vuce nekakav herbarijum stari
s mirisom venenja i svijetom krstari.
Nocu se vracaju na svoje grane
besumnim letom duse starih ptica
i pjevaju u presovanoj sumi,
gdje nijemo placu vrela na sve strane.
Kao nosici djecji, priljepljeni
uz okno, i cvijet mimoze i krina,
zarobljen u tim koracima cami
pod neprozirnim kristalom godina.
Cvijecem zacaran, putnik bjeloprsti
sav uplakan otvara knjigu svoju,
a mrtve boje na list herbarija
besumno sve padaju u roju.

[silvia]

Suma casovnika
(Odlomci iz istoimenog ciklusa pjesama)


Udjoh u sumu
casovnika.
Lisce od tiktakanja,
cvjetovi - grozd zvona,
a ispod vremena stokratnog
ljuskaju se
zazvjezdja setalica.
. . . . . . . . .
Jedan.. dva.. tri..
Odzvanjaju u sumi casovnici.
Tisina
ispunjena mjehurima vode,
a u mraku
visoko negdje zlatna setalica
lik moj po zraku
njise tamo-amo..
Odzvanjaju u sumi casovnici!
Dzepni satovi
kao roj musica
kruze oko mene.
Negdje u mome srcu kuca
casovnik pozlaceni
moga djede.

[silvia]

San

Jezdim ja tako
na nekakvom jarcu.
Jedan me starac srete
pa ce reci: ''Je li to tvoj put?''
''Jeste!'', viknu moja senka,
prerusena u prosjaka.
''Zlatan je!'', rece
moje ruho.
Jedna mi labudica
namignu:''Podjite sa mnom!''
I jedna zmija zari svoje zube
u moju prasinu putnu pelerinu.
Zagledan u nebesa, rekoh:
''Pa ja nemam puta!
Ruze pocetka
i kraja su iste.
U maglu ode
i meso i stena.''
Moj neobicni konj me nosi sada
stazom niz neko ruzicasto polje.
''Okani me se!'', kroz plac dovikujem
svom setnom, zamisljenom srcu.
I ostavih ga da lezi na zemlji,
puno tuge.
Pala je noc
borama izbrazdana
i senkama.
Preda mnom put
osvetljen blistavim i modrim ocima
mog jarca.

Balada o malom trgu
Pevaju deca
u spokojnoj noci;
potoku bistri,
izvore srebrni!
DECA
Sta nosis na svecanost
u svom srcu?
JA
Pogrebna zvona
rasuta u magli
DECA
Evo nas s' pesmom
na malome trgu.
Potoku bistri,
izvore srebrni!
Sta nosis u rukama
tim prolecnim?
JA
Kravavu ruzu
i krin jedan beo.
DECA
Osvezi ih vodom
pesme stare.
Potoku bistri,
izvore srebrni!
JA
Ukus kostiju
sopstvene lobanje.
DECA
Speri ga onda vodom
pesme stare.
Potoku bistri,
izvore srebni!
Zasto odlazis
s ovog malog trga?
JA
Da trazim carobnjake
i princeze
DECA
Ko ce ti pokazati put
do zemlje snova?
JA
Potok i izvor
svojom pesmom starom.
DECA
Ides daleko, cak, cak
preko mora?
JA
Moje srce od svile
nastanila su zvona izgubljena,
kandila meka,
krinovi
i pcele.
Moracu zato da odem daleko,
daleko nekud preko brda,
preko mora,
do zvezda cak,
da izmolim od Boga da mi vrati
deciju dusu moju
punu bajki,
i klobuk s perom
i moj mac drveni.

[silvia]

Skoljka


Doneli su mi na dar jednu skoljku.
U njoj je pjevusilo more
iz atlasa
i preplavilo moje srce vodom
i ribama
od sjene i od srebra.
Doneli su mi na dar jednu skoljku.

Seviljska pjesmica
U narancama
jutro se ogleda.
Pcele od zlata
traze kaplju meda.
A gdje da nadju meda,
Izabela?
On je u modrom svijetu,
Izabela.
U cvijetu ruzmarina
oko tvog cela.
(Stolica od zlata
za Mavra Ferhata,
a njegovoj zeni
tronozac drveni!)
U narancama
jutro se ogleda.

[blueella]

Istina je

Jao, koje li muke
voljeti, kao sto te volim.

S ljubavi me tisti zrak.
srce
i sesir moj.

Tko bi mi kupio
ovu vrpcu od sesira
i ovu tugu od konca
bijela za maramice?

Jao, koje li muke
voljeti, kao sto te volim.