Lord Byron

[blueella]

Lord Byron
(George Gordon Bajron)
(1788-1824)

lord byron.JPG

Pjesnički prvak engleskog romantizma; stekao je međunarodnu književnu slavu. B. se rodio kao deklasirani aristokrat, no kasnije pripada najvišim krugovima, iako je po prirodi buntovnik i slobodoumnih nazora.Umire u borbi za oslobođenje Grčke od turskog jarma. Njegov život i djelo usko su povezani,dopunjuju se i stvaraju gotovo nedjeljivu cjelinu. U književnost je ušao kao pobornik klasicizma pa u obranu svoje prve zbirke pjesama, koja je doživjela oštru kritiku, piše satiričko djelo u du- hu Popea (v.), gdje nepravedno napada romantičke pjesnike. Zatim putuje u španjolsku, Portugal, Grčku, Albaniju i Tursku, a nakon povratka objavljuje svoj putni dnevnik Putovanje Childea Harolda (Childe Harold's Pilgrimage, 1812). Taj romantički ep, u kojem se prvi put javlja "bajronski" junak, pjesnika je preko noći učinio slavnim. Putnik Harold, kojemu B. pridaje starinski naslov "childe", što znači vitez, melankolični i razočarani usamIjenik, sit života i užitaka, prkosno luta iz zemlje u zemlju ne našavši nigdje mira. Suvremenicima nije bilo teško poistovetiti taj romantički lik s njegovim stvaraocem, koji je u Haroldu prikazao svoga dvojnika, ali je istovremeno na temelju vlastite književne tvorevine svjesno izgrađivao samoga sebe. Nakon tog djela B. se na Ijestvici književne slave veoma brzo uspinje i objavljuje istočnjačke priče u stihu: Kaurin (The Giaour, 1813), Nevjesta iz, Abida (The Bride of Abydos, 1813), Gusar (The Corsair, 1814), Opsada Korinta (The Siege of Corinth, 1816) i Parisina (1816). Među njima Gusar i njegov nastavak Lara (1814) dalje
izgrađuju ponositi i mrki bajronski lik. Usporedo s tim književnim uspjesima B. kao čovjek zadivljuje i zapanjuje englesko društvo. Privlačne vanjštine, a neobuzdan slobodnjak, on svojim životom potvrđuje legendu o fatalnoj romantičkoj ličnosti. No, iako je postao mondena veličina aristokratskih krugova, značajno je da to isto društvo mrzi i strastveno se bori protiv svake nepravde i ugnjetavanja, što je već i prije dokazao svojim govorom
u kući lordova u kojem se zauzimao za radnike okrivljene zbog uništavanja strojeva. Novo razdoblje u Byronovu životu, a i u stvaranju, nastupa njegovim odaskom u svojevoljno progonstvo. Javno optuživan zbog rodoskvrnja, zauvijek napušta domovinu te najprije boravi u Švicarskoj, a zatim dulje vrijeme u Italiji. U tom razdoblju svoj ep Childe Harold dopunjuje novim putnim slikama (iz Belgije, iz doline Rajne, Švicarske i Italije), u koje je unio sjećanja na povijesne događaje (Waterloo) i na književne ličnosti (Rousseau) te ih je protkao mnogim romantičnim opisima prirode. Ogorčen zbog izgnanstva, B. u pjesničkoj drami Manfred (1817), u kojoj se ugledao na Goetheova (v.) Fausta, zaokružuje "bajronski lik" dodavši mu još i titansku snagu. U Manfredu, glavnom junaku
istoimene drame, koji osjeća neku zagonetnu krivnju i nesavladiv je u htijenju da postigne zaborav, engleska je javnost prepoznala pjesnika te ga je zbog toga čak proglasila osnivačem "satanske" pjesničke škole. lako je pronio svijetom glas romantičkog junaka, B. ostaje vjeran klasicističkim uzorima i u tom duhupiše niz drama. Najuspjelije djelo, epsku satiru Don Juan (1819—1824), B. stvara vjerujući, poput klasicista, da je dužnost pjesnika šibati licemjerstvo. U tom duhovitom epu patos ranijih ostvarenja ustupa mjesto ironiji, a Don Juanovi brojni doživljaji i putovanja postaju izlika za široku društvenu satiru. U tom se djelu isprepleću retorika i šala,lirski Ijubavni stihovi i Vjerno prikazivanje stvarnosti. Slobdarski duh i pjesničko djelo engleskog buntovnika nadahnuli su mnoge velike pjesnike, kao štosu npr. Puškin, Ljermontov, Lamartine i dr

[blueella]

ATENSKA DJEVO, PRIJE NEG SATI
Živote moj, volim te

Atenska djevo, prije neg sati
Rastanka dođu, srce mi vrati,
Ili ga, jer mi ode iz grudi,
Zadrži, i sve što ti nudi!
Odlazim, čuj moj uzdah i bo,

Živote moj, volim te

Tako mi tvoje nemirne kose
Što egejski je vjetrovi nose,
I obrva što crne rube
Nježno ti lice te ga Ijube,
I zjena kao u srne, o,

Živote moj, volim te

Tako mi usni tih koje žudim
I struka tvoga za kojim ludim,
I ovog cvijeća što o sreći
I Ijubavi zna reć' što reći
Riječ ne zna; bilo dobro, zlo,

Živote moj, volim te

Atenska djevo, valja se nama
Rastati, misli na mene, sama.
Prem' Istambul me zove tog trena,
Srce mi, dušu uze Atena;
Uvijek ću tebe voljet! Znaj to!

Živote moj, volim te

[blueella]

GLE, IDE LIJEPA KAO NOĆ

Gle, ide lijepa kao noć kraja
Zvjezdanog neba, vedrih klima,
Sve najljepše od mraka i sjaja
U liku svom i oku ima,
Umekšanom svijetlom raja,
Što od neba ga dan ne prima.

Tek sjena jača, manja zraka-
I slabi slast neiskazana
U valu njenih uvojaka,
Il' blaga svjetlost, licu dana,
Gdje kaže slatka misao svaka
Svu draž, čistoću svoga stana.

S tog obraza i čela nježna
-Što tiho je, a riječ ne gubi-
Smiješci zbore i boja nježna,
Da njenu prošlost blagost rubi,
Da ne zna duh njen zemnih čežnja,
A srce njeno čisto ljubi.

[blueella]

JEDNOJ GOSPI
upitan zbog čega napuštam Englesku u proljet

Kad Čovjek, istjeran iz Raja,
Za časak zasta pokraj vrata,
Svaki ga prizor bivšeg sjaja
Nagna klet' kob što mu je data.

Al' iduć kroz daleke kraje,
Nauči snosit grijeh svoj prijek;
Tad drugo vrijeme ču mu vaje,
U radu svome nađe lijek.

Tako će, gospo, sa mnom biti,
Ne smijem vidjet čar vaš, jao:
Dok krzman, uz vas, neću kriti,
Uzdišem zbog sveg' što sam znao.

Mudriji bit će bijeg moj taj
Od napasti što vreba samo;
Ne mogu gledat u svoj raj
Bez želje da ne živim tamo.

[blueella]

MRAČAN MI DUH JE

Mračan mi duh je - o, brzo strune
Harfe dotakni da čujem njih;
Nek blagi zvuci uši mi pune
Uz prsta tvojih dodir tih.

Ako još nada puni grud meni,
Taj zvuk će je izmamit znat,
Ako još suza ima u zjeni,
Poteći će, i bol će stat.

Nek trzaj bude dubok i snažan,
Nek vedra nota ne bude prva;
Minstrele, čuj me, plač mi je važan
Prije neg' bol mi srce shrva,

Jer tuga je odnjihala njega
I duga, nijema bol i nesan,
Sad spoznat najgore od svega
Mora, i puknut - il' rodit pjesan.

[blueella]

NATPIS NA SPOMENIKU NEWFOUNDLANDSKOG PSA

Kad Ijudski stvor sa svijeta pođe tog,
Poznat ne slavom, već zbog roda svog,
Kipar se trudi prikazat bol svu
Pa se po urni zna tko leži tu;
Kad prođe sve, na grobu možeš štiti
Ne što on bje, neg' što bi trebo biti;
A jadni pas, najbolji drug ti dani,
Što dočeka te prvi, prvi brani,
Što srce gospodara u svom krije,
Samo za nj živi, muči se i bije,
Sruši se prezren, jer dušu što ima
Tu je na zemlji, nebo mu ne prima,
Dok čovjek za se, bijedni kukac taj,
Uz oproštenje traži cio raj.
O, čovječe, kratkovjeki ti stvore,
Izopačeni robe i još gore,
Tko zna te, prezre taj te istog maha,
Ti gnusna hrpo oživljenog praha!
Tvoje je prijateljstvo himba, žarka
Ljubav tek blud, tvoj smijeh laž, riječi varka!
Životinja bi svaka, kad bi tvoga
Imena bila, sramila se toga.
Ti, što sad gledaš urnu tu, što prije
Prođi - je sućut potrebna joj nije:
Mog prijatelja grob je ovo svježi;
Imao samo jednog sam - tu leži.

[blueella]

NEĆEMO VIŠE TAKO KASNO

Nećemo više tako kasno
Lutat u noćni sat,
Premda će grud još ljubit strasno
I mjesec jednak sjat,

Jer korice mač troši jak,
A duša troši grudi,
Predah i srcu treba čak,
I ljubav odmor žudi.

Noć je za ljubav doba strasno,
Al' brzo dan stić' zna,
nećemo više tako kasno
Dok blistav mjesec sja.

[Lillith]

She walks in beauty, like the night


She walks in beauty, like the night
Of cloudless climes and starry skies;
And all that's best of dark and bright
Meet in her aspect and her eyes:
Thus mellowed to that tender light
Which heaven to gaudy day denies.

One shade the more, one ray the less,
Had half impaired the nameless grace
Which waves in every raven tress,
Or softly lightens o'er her face;
Where thoughts serenely sweet express
How pure, how dear their dwelling-place.

And on that cheek, and o'er that brow,
So soft, so calm, yet eloquent,
The smiles that win, the tints that glow,
But tell of days in goodness spent,
A mind at peace with all below,
A heart whose love is innocent!

[blueella]

POZDRAV DOMOVINI


Zbogom! Zbogom! - Rodni žali
Već s' otimlju oku mom;
Vjetar huče, rču vali,
A galebi grakću k tom.
Ono sunce gdje zapada,
Tamo je i nama poć';
Teb' i njemu s Bogom sada,
Domovino - laku noć!


Jutrom će se sunce popet
Iznovice nad taj svijet,
Ja ću more, nebo opet,
Ali tebe neću zrijet.
Kuća pusta ostala mi,
Tužno, tamno sve u njoj,
Drač joj raste po stijenami,
Pas pri vratih cvili moj.


"Hodi amo, moje dijete!
A što plačeš tako - što?
Valjda što nam vali prijete,
Il bjesnilo bure ha!
Ne boj mi se, utri oko,
Jer nam brod je, lak mu kret,
l najbrži jedva soko
Natkrilio bi mu let!"


"Nek se vali s vjetri taru.
Njih zaista nij' me strah,
Druga ali, gospodaru,
Bol mi ote srcu mah.
Spominjem se od Ijubavi
Svoje majke, oca svog,
Kano što ja njih ostavih,
Ostavit će mene Bog!


Otac, kano na rastanku,
Odoljet će jadu svom;
Ali majka i u sanku
Uzdisat će, znam, za mnom!
"Neka, neka, dijete mojel
Doliči ti suza ta,
Da su meni ćuti tvoje,
Plako možda bih i ja.


Hodi amo, moj junače!
Zašto si mi tako blijed,
Zar već Francez na te skače,
Il te plaši bure jed?"
"Strahom mi se duh ne bavi,
Gospodaru, nijesam plah,
Al ženu si da ostavih,
Ta me miso muči, ta!


Ona s djecom stan imade
Tamo blizu doma tvog;
Sto joj tužna reći znade,
Kad zazovu oca svog?"
"Neka, neka, moj junače!
Pravedna ti bol je ta,
Ali ja sam ćudi jaće,
Ne tugujem s takvog šta.


Jer tko da se poda kini
Rad ikoje žene tu,
Kad iza nas lako ini
Utješit će svaku nju.
Meni nije ničeg žao,
Nit se ičeg ja bojim,
Zalim samo da sam stao
Ne žaliti ni za čim.


Samac ja sam, sam do Boga
Sad na svijetu: tko je kriv,
Da ne marim ni za koga,
Kad ni za me nitko živ?
Naviko na tuđu hranu,
Znam da bi me za koj' čas
Da se vratim k svomu stanu
Ugrizao i moj pas.


Zato lađo, moje blago,
U tebi mi nade sve,
Nosi mene kud ti drago,
Samo natrag doma ne!
Zdravo, zdravo, vode sinje,
A budem li i vas proć',
Zdravo, hridi i pustinje,
Domovino laku noć!"