Vesna Parun

[Lady in red]

STIJENA U KOJI BI TREBALO ZAPISATI BALADU

Neka se zna da nismo oduvijek nesretni:
ima čas kad ljubav i život postanu jedno.
U crnom kamenu može se pročitati san zemlje.
U kapi kiše na listu mrke smokve
svečanost ljeta trajala bi stoljeća
i sunce nikad ne bi silazilo
iza golih smežuranih brda.
U jednom jedinom imenu kao u staroj molitvi
skriva se neveseli i mirni smisao svijeta.
S njegovim blijeđenjem i mir je zašao,
srce ga ne može graditi iznova.
I misao je nemoćna da ga traži
u mržnji stvari što jedna drugu poriču.
Vrijeme, zašto puštaš da te mjerimo
našim čelom koje je prestalo žudjeti.
Ljubavi, i tebe smo izmjerili
lažnom mjerom poljuljanog svijeta.

[Lady in red]

Sto je duga?

Komadic neba isaran
nepoznatom rukom,
na brzinu
izmedu dva pljuska kise.
Kad bismo samo mogli dohvatiti
te cudne vrpce
prije nego se rasplinu,
taj sareni most
sto bljesne, i nema ga vise.

[Lady in red]

Mati čovjekova

Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene.
Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu.
I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje,
vimenom da me je dojila zvjerka, bolje bi bilo nego žena.

I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati.
Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu.
Da si porodila drvo, drvo bi oživjelo na proljeće,
procvala bi lipa, zazelenio šaš od pjesme tvoje.

Do nogu bi ti počivalo janje, da si mati janjetu.
Da tepaš i da plačeš, razumjelo bi tebe milo blašče.
Ovako sam stojiš i sama dijeliš muk svoj s grobovima,
gorko je čovjek biti, dok nož se s čovjekom brati.

[Lady in red]

ČOVJEK KOJEGA PROGONI VATRA

Moj crni gušteru
ne idi za mnom.
Nitko ne smije vidjeti
rupu u vinogradu
u kojoj će iščeznuti
moja pjesma.

RASANJENI NOKTURNO

Lišće noću spava.
Noću mjesec bdi.
Rijeka premješta
vrbike. A zemlja
prebrojava noću
mrtvace i pjeva.

[Lady in red]

ZAHVALNOST

Da sam umrla u djetinjstvu
ne bih znala kuda vode
bijele stramputice
oko srca rasprostrte.
Da sam umrla
na tvojim rascvalim granama
o ružo ljubavi
ružo putenosti
ne bih znala
kako prostor ohrabruje,
kako je beskrajno
privržena samoća

[Lady in red]

Usnuli mladic

Prostrt na zalu sjenovitog zatona
lezi kao ogradeni vinograd
usamljen i valovima okrenut.
Njegovo lice ljupko je i ozbiljno.
Ne znam je li ljepsa grana sipkova
puna cvrkuta pticjeg,
ili pregib njegova pojasa,
gipkiji od gustera.

Slusam tutanj niske grmljavine
koja se izvija s mora, sve to blize.
I skrivena u liscu stare agave
motrim kako grlo mladica postaje galeb
i odlijece put sunca, klikcuci sjetno
u zutim oblacima. A iz bronce
njegova raskosnog trbuha dize se mrko
cvjetna vrlet, na kojoj se odmaraju
prekrasne vile i kraljice iz bajkâ.

Susti zalo i more je posivjelo.
Zlatne sjenke zasjenise vinograd.
Stubovi oblaka penju se u daljini.
Munje doticu sumovitu uvalu.

Udisem miris ljeta u nasadima
i pustam se da me opaja nagost bilja.
Zatim gledam svoje blistave ruke
i bedra pjenom morskom pozlacena
iz kojih tece ulje maslinika.
I vracajuci mirne oci k njemu
koji spava, uronjen u huku
spore oluje, prastar kao agava,
mislim puna rasijane zudnje
koliko bijelih ptica raskriljenih
drsce u modrim gudurama oblacnim
tog tijela, koje tisinom zbunjuje
sumor mora i samocu trava...

[Lady in red]

NISMO SE MOGLI SJETITI

Nismo se mogli
sjetiti nekog imena.
Nekog vrlo
dragog imena.

Nikad se dakle
nećemo više
ničeg sjećati.
Samo ćemo živjeti

[Lady in red]

DOSADA ILI TKO ZNA KAKAV DAN

U pjesmi koju nikad neću napisati
Ima jezero već ostarjelo
Od rose nevidljivih cvjetova koji
Spuštaju nefunkcionalne ljestve
Sve dublje u mene, u neki grad
Do nevesele statue proljeća
Zelenog bubnjara koji čeka
U dronjcima, na vojnickoj kiši,
Negdje gdje su se staromodne suze
Umorile i postale mržnja

[Lady in red]

Kasni sjaj

Trazim te
kao sto naglo valovi prispjeli
sa mracnih mora,
i vec sasvim umorni od huka noci,
istu uvalu zasjenjenu
modrim klisurama pocinka.

Ljubim te
mirno kao suma vecernja
svoje kosute, i kao zemlja
svoju snagu i svoj kasni sjaj,
zabrinuta pred tisinom vocnjaka
i pred polaganim odlaskom ruza.

[Lady in red]

Rijeka i more...

On je rijeka, a ja sam more.
Njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. Ja ih slušam
kako huče u tjesnom koritu
probijajuć se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.

Ja sam nestrpljivo more.
On je rijeka.

Njegove lađe nisu moje lađe.
Njegove ptice nisu moje ptice.
Ali njegovim lađama ja sam sidrište
gdje je dopušteno sjesti uz vatru
i smiješiti se jednoj priči
zbog koje se zaboravlja smionost.

Njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleci da ih otimlje oceanu.

On je prispjela rijeka. Ja sam more.
Moje obale postaju njegove obale.
Moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
Moja beskrajnost postaje njegov mir.