|
| Registracija | Uputstvo | Lista članova | Pretraga | Današnje poruke | Označite forume kao pročitane | Kalendar |
![]() |
|||||||
|
|||||||
| Novi Sad Vesti, dešavanja, kultura, noćni život, ukratko Novi Sad na dlanu |
![]() |
|
|
LinkBack | Alati vezani za temu | Vrste prikaza |
Odgovor: O Novom Sadu |
|
Odgovor: O Novom Sadu |
|
Odgovor: Novi Sad |
|
Odgovor: O Novom Sadu |
|
|
Početnik za navek
![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() Offline
Poruke: 357
Član od: 02.02.2007.
Poslednji login: danas 01:05
Pol: Muško
Godine: 65
Lokacija: Budisava
|
Odgovor: O Novom Sadu -
15.04.2008, 03:19
Pošto sam (neprovereno) najstariji novosadjanin na Forumu, uzurpirao sam pravo da napišem (ustvari pokušam) i nešto više o Novom Sadu onako kako sam da ga video i doživeo. Priču o prilično običnim stvarima retko nailazimo u istorijskim tekstovima koji se ipak bave važnijim stvarima. Nepoznajući i te običnije stvari, teško da možemo da dobijemo pravu sliku o prošlosti. Npr.: logično će biti da na temu pijace od pre 50 godina ili manje projektujemo naša znanja o savremenim pijacama. A to će dati netačan ili nepotpun rezultat. Zato, ko ima strpljenja ...
Nastavak prvi Citat:
To je bila jedna od najvažnijih ulica, a mislim i jedina koja je imala obeležja oba karaktera grada: trgovačko-zanatlijskog i poljoprivrednog. Duži deo ulice (gledajući od centra) bio je pretežno građanskog karaktera i sadržaja, a negde od sadašnjeg železničkog nadvožnjaka su bile dobrim delom paorske kuće. Kolovoz je bio širine oko 5 m.Tramvajska pruga išla je van kolovoza, s desne (istočne) strane a završavala se, pred sadašnji uspon na most preko kanala, zidanom čekaonicom. Između kolovoza i kuća sa leve strane slobodni prostor je bio kaldrmisan, otprilike do ulice Bele Njive. Od završetka kaldrmisanog dela između kolovoza i kuća, tj. drvoreda dudova i 'kiselog' drveta, je bila neuredjena površina kroz koju je vodio zemljani put paralelno sa tvrdim kolovozom. Taj put su najčešće koristila zaprežna kola. Temerinska pijaca je bila na kaldrmisanom prostoru između kolovoza i kuća na levoj strani, počev od ul. Almaške do Bele Njive. Na jednom delu su bile tezge za prodaju uobičajene piljarske robe, a bez tezgi su se iz korpi, cegera, džakova, kanti ili sa kolica prodavali proizvodi. (Piljari su bili sitni trgovci povrćem i voćem i bili su zakupci tezgi. Negde 60-tih je bila zabranjena preprodaja, tako da su samo proizvođači imali pravo da prodaju sopstvene proizvode.) Na drugom delu se prodavalo uglavnom na džakove brašno, kukuruz, zob i sl. Pijace nisu radile svih dana u nedelji kao sada. Koliko se sećam, pijačni dani su bili utorak, petak i subota, s tim da je petak bio glavni pijačni dan. Čak se ni mleko nije prodavalo svaki dan, već su mnoge mlekarice raznosile mleko mušterijama po kućama. Roba se dovozila i istovarala već u toku noći, a i sada ponekad možemo videti kako prodavci spavaju na tezgi ili na svojoj robi u džakovima, što je tada bilo uobičajeno. Za razliku od sadašnjih pijaca, mleko se prodavalo iz kanti, rakija i vino iz buradi ili balona a živina živa (zaklana živina se na pijacama pojavila tek posle 60-tih). Živina (kokoške, patke, guske ćurke) je ležala na tlu vezanih nogu. Bilo je i golupčića tek operjalih, i kolikogod bi to danas izgledalo alarmantno za društva za zaštitu životinja, golupčiju supu i meso od mladih golubova su lekari prepisivali teže bolesnoj deci ili jako teškim bolesnicima. ![]() Iako nije slika Temerinske pijace, ne odolevam da je stavim jer većina nije videla ili znala da su se rakija i vino prodavali na pijaci. Povrće i voće se iznosilo na pijacu kolicima ili biciklom. Mlekarice (uglavnom su mleko i sir žene iznosile na pijacu jer su muškarci ostajali da rade oko stoke i na njivi) su mleko nosile biciklom koji je s obe strane zadnjeg točka imao po metalnu korpu za kante za mleko, kofu za sir, a često je bilo i dodatnih stvari na paktregeru, pa u cegerima okačenim na korman. To iznošenje robe na pijacu nije bilo nimalo lako. Pijace su počinjale sa radom u pet sati jutro (bez obzira na godišnje doba i vremenske prilike) a većina onih koji su donosili robu, naročito mleko, koje se naravno, moralo svakodnevno musti i donositi jer nije bilo frižidera, bili su sa Klise, Slane Bare, Temerina, Čenejskih salaša, Kaća, pa čak i Kovilja. (Kasnije, kad više nisam bio dete, stanovao sam blizu Riblje pijace u ulici kojom su mlekarice i drugi s robom išli na pijacu. Što se učenja tiče, bio sam 'noćna ptica' i jutro me je često zaticalo budnog, pa sam sa prozora gledao kolonu žena kako polako i teško voze natovarene bicikle iz pravca Kaća i Kovilja odakle su krenule još po mrkloj noći. Nisam ni danas zaboravio nelagodu koju mi je taj prizor teškog rada izazivao.) Roba se na pijace donosila i vozom ili lađom iz sremskih podunavskih mesta. Ko je imao više robe iznajmljivao je nosače koji su čekali kod stanice ili na pristaništu. Nosači su imali drvena kolica na dva točka bez ograde, a tek oko 60-tih su u upotrebu ušli tricikli, kasnije i poneki sa pogonom od Tomosovog mopeda 'Kolibri'. Ono 'manje robe' koje su ljudi nosili sami peške, bilo je i 30-40 kg. u korpama, cegerima, zavežljajima u rukama, preko ramena i ledja ... Veće količine robe se donosilo taljigama: bostan, krompir i kupus u vreme kupovanja zimnice. Roba se istovarala na pijaci, ili, ako je ostajala u taljigama, konji su se isprezali i sklanjali sa pijace, u hlad, preko njih se po hladnijem ili kišnom danu prebacivao pokrovac, davao im se napoj i na vrat im se kačila zobnica (kesa od grubog platna u koju se stavlja zob da je konj ne prosipa pri jelu). Za taj deo imam prilično idilična dečačka sećanja. U citatu se kaže da su u ulici bila prenoćišta. To nije tadašnji izraz jer se tada koristila reč svratište. Uz deo gde se moglo jesti i piti u '' svratištima ..pored nameštenih gostinskih soba ... postojale i štale i šupe za smeštaj konja i kola'' kaže se u Enciklopediji Novog Sada. Dalje se navode i imena svratišta u Temerinskoj ulici (ali ja ih se ne sećam): Kod ratara, Kod pet crkava, Miloš Obilić, Sedam zvezda, Kod belog konja, Zlatno burence, Tri krune. Svratišta oko Temerinske pijace su još postojala i radila u doba mog dečaštva. U jedno od njih - između Gundulićeve i ul. Bele Njive - vrlo često sam odlazio da se igram jer je to svratište držala porodica jednog od mojih najboljih drugova iz razreda. Svratišta oko pijaca su uglavnom koristili oni zemljoradnici koji su zaprežnim kolima donosili robu na pijace iz udaljenijih mesta. Za konjsku zapregu je već Kovilj na nekoj granici mesta iz koga se u jednom danu može stići na pijacu, provesti dan do podne na pijaci pa potom pokupovati potrepštine za domaćinstvo i vratiti se već po mraku. Ili ako se donosi više prozvoda koji se neće prodati u jednom danu (bostan, grožđe, kupus za kišeljenje ...) Dvorište svratišta je bilo duboko posle ajnfort kapije, kaldrmisano 'turskom' kaldrmom, sa pumpom za vodu i valovom za napajanje konja. U ovom svratištu su se u velikoj šupi ostavljala kola a konji u delu koji je bio sa jaslama i slamom po podu radi lakšeg ćišćenja. Na tavanu iznad šupe je bilo seno i džakovi koje su (pretpostavljam tu ostavili na čuvanje oni koji nisu svu robu prodali). Vlasnici su spavali ili u svojim taljigama ili na tavanu u senu. Sve to je bilo pravo carstvo za dečije igre i mnogo puta sam izvukao debele grdnje, kazne, pa i batine jer se dešavalo da ujutru odem u školu a pred mrak se setim ... I mama je nekoliko puta ljutito biciklom dolazila da me traži sa kraja Temerinske ulice. U ul. Cvijićevoj, koja izlazi na Temerinsku, bila je pijaca stareži, tj. preteča sadašnje Najlon pijace. Pretpostavljam da taj naziv potiče iz vremena kad su se najlon čarape mogle nabavljati samo na crnoj berzi, a krajem 50-tih počeli su se donositi iz Trsta šuškavci (ko ne zna - tanki plastični, tj. najlonski kišni mantili za koje se davala cela plata), pa su se tu 'ispod ruke' prodavali. --- I nešto, skoro anegdotsko iz mog detinjstva: Na mestu sadašnje 'Autovojvodine' bio je pravi bircuz koji niko nije zvao po tada zvaničnom rogobatnom nazivu već 'Kod Buniparte'. (Jedino što sam mogao da dokučim kad sam odrastao je da mora biti da je to bilo 'Kod Bonaparte' i da je moralo imati veze sa Napoleonovim pobedama nad Austrijancima.) U to vreme moj polu-deda Mita je radio kao taljigaš, tj zaprežnim kolima je prevozio raznu robu, a uglavnom ogrevno drvo i ugalj. Voleo je da popije i u tom stanju je postajao strašno sentimentalan i svakoga u blizini je ljubio i grlio. Mi, deca, to nismo voleli jer nam je smetalo da nas 'balavi' i bode velikim brkovima. Kod Buniparte je svraćao redovno u povratku kući, a naročito kad dan nije bio baš uspešan, pa je izbegavao da stigne prerano kući. Zelenko bi, posle dužeg vremena sam krenuo kući koja je bila 6-700m. od bircuza. Onako gladan i žedan, konj je žurno prolazio kroz kapiju i često je zakačio levčom ili glavčinom točka i pravio štetu. Sliku posle toga vidim kao danas: baba, s papučama pod miškama, zadignute keceljle, bosa praši onim zemljanim putem (a ne trotoarom) ka Buniparti; još daleko od vrata počinje da galami i kara a deda-Mita se polako izvlači iz bircuza, pokušava da je grli i ljubi dok se baba brani papučom. I tako do kuće. Valjda mi je ovo posebna uspomena jer nije mnogo različita od onih mojih kašnjanja iz škole od po pola dana. ----------------------- Citat:
Vojislav Puškar u knjižici ''Nazivi ulica Novog Sada 1745-1990'' obrađuje nazive iz tog perioda. Početna godina je vezana za najstariji plan grada sa nazivima ulica, a koji je sačuvan. Početak davanje imena ulicama po istaknutim ličnostima poklapa se sa formiranjem nacionalne svesti i nacija a taj proces je bio krajem XVIII i početkom XIX v. u ovim krajevima. Naravno imena su davala po ličnostima značajnim u naciji tj. državi koja je na tom prostoru vladala. Prvobitni nazivi ulica bili su simbolični ili opisni, odnosno po nekoj istaknutoj karakteristici. Pošto je grad bio do austrijsko-mađarske Nagodbe u Austrijskoj državi, i zvanični nazivi su bili na nemačkom. U nekim slučajevima nazivi ulica su bili likovno predstavljeni (obično na limenom znaku) koji je visio na nekoj istaknutoj kući u toj ulici, tako da je bilo moguće da se na različitim jezicima ulica zove onako kako se kaže u dotičnom jeziku ono što ulicu simbolom predstavlja. A to je bio slučaj i kad su nazivi bili pogodni za upotrebu i u prevodu. Npr. Kozja ulica (sadašnja Miše Dimitrijevića), Kobčeva ul. (sada Marka Nešića), Liciderska ul. (sada Svetosavska), Lebarski sokak (sada Miletićeva) itd. Bilo je i mnogo imena koja su sada neuobičajena ili retka. Npr.: Dobrog pastira (Trifkovićev trg), Dugorepa ul. (Tekelijina), Vetrovita ul. (sada Graničarska), Gavranska (R. Domanovića), Crnog petla (Save Vukovića), Golubova (Valentina Vodnika), Ševina (Vardarska), ul. a tu je i Dželatova čiji je naziv promenjen u ul. Sobodnog čoveka (sada Gogoljeva). Itd. itd. Istorija nam eto pokazuje da ni nazivi koji nemaju nikakve ideološke, političke ili nacionalne konotacije bivaju zamenjena onima koja ih imaju i koja su, po logici promena, obeležja prolaznog vremena. |
||
|
|
|
Odgovor: O Novom Sadu |
|
|
Početnik za navek
![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() Offline
Poruke: 357
Član od: 02.02.2007.
Poslednji login: danas 01:05
Pol: Muško
Godine: 65
Lokacija: Budisava
|
Odgovor: O Novom Sadu -
15.04.2008, 16:11
Nastavak drugi - fijakeri i koješta usput
Citat:
Za savremenike fijakera to je bio samo jedan od načina prevoza. Fijeker je postao simbol romantike i prošlih vremena onda kad je nestao iz svakodnevnog života grada, kao i u citatu pomenuti, koji je kraj svog veka odslužio kao atrakcija čekajući putnike i uzivaoce ispred nove železničke stanice. Još do sredine 60-tih ljudi su poslove obavljali i po gradu se kretali peške ili biciklom. Retko kome je uopšte padalo na pamet da, iz 'čista mira' sačeka tramvaj i da se od npr. Jodne banje vozi do centra. Kao osnovac sam stanovao na kraju Temerinske ulice (s ove strane kanala) i išao sam u Gundulićevu školu, naravno peške, sam. (Tramvajem sam išao samo ponekad i to da izbegnem nekog starijeg dečaka koji me je sačekivao na putu oko ugla Temerinske i Partizanske ulice i otimao mi užinu.) Sadašnjim novosađanima je ta razdaljina više nego dobro opravdanja za sedanje u automobil. (Ima u tome i nečega od sadašnjeg tempa života...) Pešačenje do odredišta ili korišćenje bicikala bila sasvim normalna stvar za sve društvene slojeve. Čak i oni imućniji koji su imali sopstvene kočije ili automoble nisu ih koristili svakodnevno. Pri tom treba imati u vidu da su imućniji gradjani stanovali u sadašnjem užem centru Novog Sada pa i nije bilo potrebe da se svakodnevno koristi neki prevoz. A oni koji su stanovali dalje od centra nisu ni išli 'u varoš' bez neke potrebe. Još do kraja 60-tih i sva industrija i druga mesta na koja su ljudi išli da rade je bila u tadašnjem širem centru. (Npr.: u Radničkoj ulici su bili Novkabel, Albus, Danubius, Idol, kartonaža od koje je nastala Grafika; Jugoalat je bio na uglu Šumadijske i Visarionove ul., Autokaroserija, Kulpin, Svilara (kasniji NIT) i livnica u Marka Miljanova i okolnim ulicama, 27. Mart u Temerinskoj, Jugodent na početku Fruškogorske, Sirćetana u ul. Ilije Ognjenovića ...) Naravno i razne ustanove su bile u centru. Retko ko je imao potrebu da ide sa jednog kraja grada na drugi, a i grad je imao 60-70.000 stanovnika i bio i prostorno znatno manji nego sada. Kretanje peške ili biciklom je bilo pravilo koliko i logično. Početkom XX veka u Novom Sadu i ostalim vojvođanskim mestima bicikli su uzeli maha kako za sopstveni prevoz tako i za prevoženje raznih tereta. I 50-tih i 60-tih ih je bilo mnogo. Po mestima do kojih se biciklima išlo (do trgovačkog dela grada, ispred prodavnica, berberaja, apoteke, ambulante ...) bili su držači za ostavljanje bicikla. Interesantno je znati da su bicikli imali limene registarske tablice koje su se stavljale na vertikalnu štanglu ispod kormana i bile su obostrano 'štampane' da se mogu videti sa obe strane. Ženski bicikli su mogli imati mrežicu preko zadnjeg točka da suknja ne ulazi u točak. (Žene tada nisu nosile pantalone.) Mučkarci su na nogavicu stavljali specijalnu ili običnu štipaljka da se pantalobne ne zaprljaju o lanac. Saobraćati biciklom je bilo neuporedivo jednostavnije nego sada. Motornih vozila je bilo malo, a i ona su se kretala mnogu sporije i pažljivije pa nije bilo ni udesa. Češće su se biciklisti međusobno sudarali u vreme kad su gužve. Koliko je motornih vozila bilo malo, posredno se može videti iz podatka da sam ja vozačku dozvolu stekao 1961. g. i da ona (i sada) nosi broj 3.339. To znači da je do te moje dozvole, bilo u celoj Srbiji izdato toliko dozvola svih kategorija. Za ilustraciju neka posluži da ja moja porodica, u vreme kad sam ja imao devet a moj brat pet godina, išla sa kraja Temerinske ul. na Ribarsko ostrvo, znači kroz centar i ceo grad, i to svako na svom biciklu. Manje popravke bicikla su skoro svi sami radili a i veće oni koji su bili veštiji. Za velike popravke bilo je više radionica. Sećam se veće radionice koju je držao tatin poznanik Fajdl (pisalo se Vajdl a kasnije i tako izgovaralo umesto kao na nemačkom jeziku sa 'f'). Bila ja ne uglu Temerinske preko puta početka Kisačke ulice. U njoj je bilo 5-6 držača na koje su se učvršćivali bicikli pri opravci i desetine popravljenih ili onih bicikla koji čekaju na svoj red za popravku. Oko bicikla je radilo više kalfi i šegrta, a gazda je primao i izdavao bicikle i nadgledao posao. Za ono posleratno vreme oskudica i nestašica svega i svačega, je interesantno da su se ljudi dovijali i na razne načine rešavali probleme. Tako, npr. kad bi se spoljašnja guma pocepala i unutrašnja iskočila, prvo se kanapom taj deo točka i spoljne gume omotavao i tako se vozilo još neko vreme. Unutrašnje gume su se krpile nebrojeno puta, a pošto se lepak teško nalazio, sami smo ga pravili rastvarajući parče sirove gume (kaučuka) u benzinu. (Slično smo krpili i ping-pong loptice: usitnili smo jednu neupotrebljivu lopticu, pomešali sa malo acetona i dobili lepak kojim smo krpili napuknutu lopticu.) Šteta je da ne napišem, iako ovo nije mesto za to, da su postojale i radionice za umetničko štopovanje odela (zadnje koje se sećam da je postojala još 70-tih je bila u vlasništvu gđe. Marić u Tanurdžićevoj palati na nekom spratu). Na tako popravljenom odelu nije se mogla primetiti poderotina ili rupa od cigarete npr. Odela i kaputi su se, posle dužeg perioda nošenja, kad se 'uglanca' štof, nosila kod krojača na 'prevrtanje', tj. odelo se paralo, i naličje materijala je sada postajalo lice. Postojale su radionice (češće su to žene radile po kućama) za podizanje ispuštenih mašni na najlon-čarapama. O opravkama cipela da se i ne priča! One su često išle dotle da se zadržavao samo gornji deo cipele - lice - a đon se, posle više delimičnih popravki - pendžetiranja, kompletno menjao. Inače, kao deca, po pravilu smo imali dva para obuće: duboke cipele za zimu i kožne sandale za ostatak godine i one su, uz opravku, trajale dokle god 'noga ne izraste', a tad su bile zrele za mladju braću. Da se vratim na fijakere posle ove opširne digresije. Sećam se dve fijakerske stanice: u ul. Ilije Ognjenovića iza Doma Kulture (Sokolskog doma) koja je vremenom postala taksi-stanica, i, kod stare železničke stanice (na mestu sadašnje Limanske pijace). Na stanici je u metalnom sandučetu na stubu bio telefon, ali pošto je u gradu bilo malo privatnih telefona, fijaker se najčešće naručivao dolaskom na fijakersku stanicu, dok su na železničkoj stanici fijakeristi čekali putnike koji stižu u grad. Fijaker se koristio za prevoz kad odredište nije bilo podogno za koričćenje tramvaja ili ako su putnici imali veći prtljag, više male dece, po jako lošem vremenu ... Tramvaji su vozili do 10 sati uveče pa je i u tom slučaju fijaker bio interesantan kad voz stiže kasnije ili kreće pre početka rada tramvaja. Ne znam razlog, ali je najpogodniji voz za Beograd (a i u drugim pravcima) kretao oko tri sata ujutro. Pošto smo stanovali na drugom kraju grada od železničke stanice, a putovali smo na more sa celokupnom kamp-opremom, nije bilo moguće da idemo peške u tim slučajevima. Zakazivali smo fijaker i tako stizali na voz. Zadnji put sam koristio fijaker negde 1961-62. kad me je otac poslao u Beograd da kupim televizor, iako ni tamo nije bio neki drugačiji izbor jer su u to vreme postojale samo dva tipa TV aparata - niški i zagrebački. Pitanje je bilo samo gde će se naći da ima neki televizor. (U nekom prethodnom postu sam napisao kako su takve stvari bile sastavni deo vaspitanja i obuke za poslovanje u zanatlijskoj porodici. Televizor je tada koštao toliko da sam stalno strepeo i pridržavao mesto na odeći gde sam stavio novac.) 'Projekat' kupovine televizora, koji sam pronašao kod Vukovog spomenika, uspešno se okončao tako što sam ga u NS utovario u fijaker i dopremio kući. Naravno, fijaker su nekada koristili i oni koji su se kasnije vraćali iz kafana, ako je još bilo fijakera koji su radili u to doba noći. Što se tiče reprezentativne namene, najduže se zadržalo korišćenje fijakera za prevoz mladaneca na venčanje i odlazak na obavezno fotografisanje u ateljeu. Oni, koji su mogli priuštiti taksi ili su imali neki svoj ili automobil prijatelja, radije su koristili to modernije sredstvo. Veliki svatovi su relativno skorašnja moda, pa je za svatove koji su se prevozili fijakerom bilo dovoljno jedan ili dva fijakera. |
|
|
|
|
Odgovor: O Novom Sadu |
|
|
Početnik za navek
![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() Offline
Poruke: 357
Član od: 02.02.2007.
Poslednji login: danas 01:05
Pol: Muško
Godine: 65
Lokacija: Budisava
|
Odgovor: O Novom Sadu -
08.05.2008, 00:47
Opet ja...
Citat:
Beogradska kapija ne spada u ove o kojima je reč - o gradskim kapijama Novog Sada. Kao što se u citatu kaže kapije su razorene u bombardovanju, a ono je dolazilo od artiljerije na Petrovaradinskoj tvrđavi. Beogradska kapija je sastavni deo tvrdjave, te nije ni bilo smisla da se bombarduje sopstvena kapija. Varadinska kapija je bila 'na obali Dunava prema Petrovaradinu' (Enciklopedija NS sveska 10, str. 275), prema tome na levoj obali Dunava. Inače, trošarine (tj. kućice na ulascima u grad gde se naplaćivala trošarina - savremeni izraz je akciza - postojale su do pre 15-20 godina ali sa drugačijom namenom. Uglavnom su bile pretvorene u kiske za prodaju novina i trafike. Jedna od tih nekadašnjih trošarina je još u životu - na ulazu u Petrovaradin od Sr. Karlovaca, kod crkve Sv. Roka. Ovih dana sam prolazio tuda i slikao je setivši se ove teme. ![]() Originalni izgled se ne vidi od 'nakalemljenih' prošienja. Samo je zarđali limeni krov originalan od vidljivog na slici. Ne tvrdim da je ova trošarina iz vremena onih, građenih posle bombardovanja 1849. A kapije i ono što se na njima zbivalo i danas još u ponečemu postoji. Sećam se Partizanske ulice od vremena sredine 50-tih pa naovamo. Dok je to bila još ulica sa uskim kolovozom od turske kaldrme i na sredini stajao krst (sada se nalazi kod zapadne ograde Almačkog groblja) to je bilo mesto okupljanja nadničara koji su čekali da ih stanovnici Podbare i Salajke pri odlasku na njive najme za taj dan za poljoprivredne radove. Bivalo ih je stotinak i više u sezoni radova. I dan danas se nadničari tu sakupljaju ranim jutrom i nude svoju radnu snagu. Samo, sada ih je naznatan broj. Citat:
Kafane kao mesto gde se može popiti i kafa su znatno starije i u Novom Sadu. Kao prva značajnija se beleži 'Turski han' od 1749. na mestu današnje Matice Srpske. U početku svratište i gostionicu, novi vlasnik Manojlo Berber je znatno unapredio i tokom XVIII veka su se tu okupljali pored poslovnih i obrazovani ljudi, pisci, umetnici... Inače, prve kafane se javljlaju u Turskoj od sredine XV veka. Srbi su uživanje u kafi prihvatili od Turaka. U Enciklopediji Novog Sada (sveska 11, str. 29) se kaže: ''... da je prvu kafanu u carstvujušćem gradu Vijeni 1684. otvorio jedan Srbin (Ivan Koljčić) , rodom iz Sombora''. A o onom kompletnom doživljaju kafane imamo navedeno sledeće: ''Krajem 18. v. afirmisala se kafana 'Zeleni venac' na glavnom trgu, gde je kasnije bila 'Sloboda'; posle II sv. rata Dom JNA, a danas Vojvodjanska banka. U ovu kafanu zalazili su ugledni građani koji su sebe smatrali društvenim kremom. Pored kafe, ovde se točilo i pivo, čitane su bečke i peštanske novine obešene o trščane okvire, a uveden je i bilijar, što je Dositej Obradović krutikovao kao prazno dangubljenje...'' |
||
|
|
|