Bijelo Dugme

[Lady in red]

Biografija je nacinjena na osnovu podataka iz knjige
"Yu rock enciklopedija" Petra Janjatovica.

.....

Lider i osnivac grupe, Goran Bregovic (rodjen 22. marta 1950. godine u Sarajevu) u djetinjstvu nije pokazivao veliku sklonost ka muzici. Iz drugog razreda nize muzicke skole (odsjek violina) izbacen je kao lijen i netalentovan. Kada mu je majka pocetkom sezdesetih godina kupila gitaru, pocetnicke lekcije dobio je od Ede, brata scenariste Abdulaha Sidrana. Prvi, bezimeni sastav osnovao je u osmom razredu osnovne skole. Goran je zelio da upise srednju likovnu skolu, ali je majka, uplasena da se tamo skupljaju homoseksualci, insistirala da se opredijeli za saobracajnu tehnicku skolu. Pristao je pod uslovom da mu dozvoli da pusta kosu. Uz tu skolu islo je i mesto basiste u grupi Izohipse u kojoj se nije dugo zadrzao, kao ni u saobracajnoj skoli. Prešao je u gimnaziju i u grupu Bestije. Vec sa sesnaest godina poceo je sam da se izdrzava, pa je svirao narodnjake u kafani u Konjicu, prodavao novine i radio na gradilistima.

U to vreme Zeljko Bebek (rodjen 16. decembra 1945. godine u Sarajevu) pjevao je u grupi Kodeksi, jednom od znacajnijih sarajevskih sastava tog vremena. Grupa je kuburila sa bas gitaristima koji su se smenjivali kao na pokretnoj traci. Na koncertu Bestija, Zeljko je zapazio Gorana i preporucio ga kolegama iz grupe. Tako su Kodeksi poceli da rade u sastavu: Edo Bogeljic, osnivac i gitarista, Ismeta Dervoz, vokal (kasnije presla u Ambasadore), Lucano Paganoto, bubnjevi i Zeljko Bebek, vokal i ritam gitara. Za Gorana se tada interesovao i sastav Pro arte, ali mu njihovo vidjenje soul muzike nije bilo primamljivo. Leta 1969. godine odlaze na tezgu u dubrovacki Splendid bar gdje sviraju klasican repertoar za turiste. Pred ljeto su ostali bez Ismete Dervoz koja je napustila grupu i posvetila se fakultetu. Ipak, uocio ih je Italijan Renato Pacifiko i ponudio im da dva mjeseca sviraju u njegovom klubu u Napulju. U tu avanturu su se upustili pocetkom 1970. godine uvezbavši progresivni repertoar na tragu Dzimi Hendriksa i grupe Cream. Medjutim, poslije prvih svirki Renato ih je vidno razocaran uputio da sviraju kazacok i slicno, kao u Dubrovniku. Uoci isteka prvog dvomjesecnog ugovora Edo Bogeljic se vratio u Sarajevo i Goran prvi put prelazi na solo gitaru. Kao basista angazovan je jedan italijanski muzicar, a kada je on odustao, leta 1970. godine Goran i Zeljko pozivaju Zorana Redzca (rodjen 29. januara 1948. godine u Sarajevu) koji je u to vrijeme svirao u sastavu Cicci. Zoran je doveo i kolegu iz grupe, bubnjara Milica Vukašinovica (rodjen 9. marta 1950. godine u Beogradu). I kada su se sva cetvorica našla na okupu, stvari su krenule u sasvim drugom pravcu. Kodeksi su do tog trenutka sasvim solidno zivjeli, svirali su u dva kluba, drzali se komercijalnog repertoara i stekli redovnu publiku. Milic Vukašinovic ih je sve inficirao novim vidjenjem muzike. Poceli su da sviraju u skladu sa onim što su tada snimali Led Zeppelin i Black Sabbath. Dve nedelje po njegovom dolasku, dobili su otkaz na svim mestima na kojima su svirali. Bez angazmana, sa nešto uštedjevine, ostali su na ostrvu Kapri.

Pozvani su da svoju novu muzicku koncepciju predstave u jednom klubu na ostrvu Iskia. Po završetku ljeta, prestaje i taj angazman. Vracaju se u Napulj gde jedva prezivljavaju. Postupno se iz te kombinacije sve više izdvajao Zeljko Bebek. Prvo su ga natjerali da prestane da svira ritam gitaru, jer to više nije bilo u modi. Bebek se teško prilagodjavao novom materijalu, a i pjevacki je za njega bilo sve manje mesta. On bi otpjevao uvod a zatim bi ostala trojica improvizovala po pola sata. Uz to, Milic je sve cešce pjevao. Polovinom jeseni 1970. godine Bebek se uvrijedjen vratio u Sarajevo. Samo godinu dana ranije bio je stub Kodeksa, da bi razocaran otišao kao višak. Njih trojica su nastavili da nastupaju kao Mica, Goran i Zoran. Krajem godine po njih su došli Goranova majka i Zoranov brat Fadil (basista Indexa) i vratili ih kuci. Do leta 1971. godine nastavili su da nastupaju kao Mica, Goran i Zoran a onda je Milic Vukašinovic otišao u London.

Goran upisuje filozofiju a u jesen 1971. godine gitarista Ismet Arnautalic ga poziva da formiraju grupu Jutro u kojoj su se našli Zoran Redzic, bubnjar Gordan Matrak i pjevac Zlatko Hodnik. U Jutru se Goran prvi put ogleda kao kompozitor. Iako punih godinu dana nije govorio sa Bebekom, kada su pocetkom 1972. godine dobili termine u studiju, Goran se odlucio da pozove starog pjevaca. Snimili su "Patim, evo deset dana" koja se pojavila na B-strani singla grupe Jutro. A-stranu je zauzela danas zaboravljena "Ostajem tebi" koju je na Šlageru sezone pjevao Zlatko Hodnik. Pjesmu "Patim evo deset dana" Bregovic je kasnije uvrstio na debi album Bijelog dugmeta. Odmah po snimanju singla, Bebek je otišao u JNA, ali su oni cekali na njegov povratak. Tokom Bebekovog boravka na vanrednom odsustvu snimili su još cetiri pjesme: "Kad bi' bio bijelo dugme", "U subotu mala", "Na vrh brda vrba mrda" i "Hop-cup" od kojih su se prve dvije, pocetkom 1973. godine pojavile na singlu. Nezadovoljan muzickim pravcem kojim se Jutro krece, Ismet Arnautalic ih je napustio krajem 1972. godine i sa sobom odneo pravo na ime grupe. Oko tog autorstva su se preganjali tokom 1973. godine, a tada su grupi pristupili bubnjar Goran Ipe Ivandic (rodjen 10. decembra 1955. godine u Varešu) koji je prije toga svirao u sastavu Rok i klavijaturista. Vlado Pravdic (rodjen 6. decembra 1949. godine u Sarajevu) koji je prešao iz Indexa. Sredinom godine, poslije svadje, grupu je napustio Zoran Redzic, a njega je zamjenio Jadranko Stankovic. Za novo ime su se odlucili relativno lako. Buduci da je u Ljubljani vec djelovao sastav pod imenom Jutro, a i publika ih je znala po pjesmi "Kad bi' bio bijelo dugme", odabran je taj vizuelno zgodan simbol i grupa je zvanicno krštena Bijelo Dugme 1. januara 1974. godine.

[Lady in red]

U to vrijeme su u studiju saradjivali sa Batom Kosticem, gitaristom YU grupe. Goran je kasnije isticao kako je ta saradnja puno uticala na njegovu dalju muzicku orijentaciju, posebno kada je upotreba folka bila u pitanju. Nove snimke "Top" i "Ove cu noci naci blues" ponudili su upravo osnovanom sarajevskom Diskotonu. Tadašnji muzicki urednik Slobodan Vujovic ih je odbio uz objašnjenje da su pretrpani i da ce morati da sacekaju bar pola godine do objavljivanja singla. Nestrpljivi, istog dana su potpisali petogodišnji ugovor sa Jugotonom. Ta loša procjena Diskotona predstavlja najveci poslovni kiks u istoriji jugoslovenske diskografije. Zeljko Bebek odlucuje da napusti posao u Savezu zajednica socijalnog osiguranja Bosne i Hercegovine i da, iako ozenjen i sa malim djetetom, krene u rizicnu avanturu. U pocetku su pretezno svirali u manjim gradovima, posebno u Zenici. Kada su shvatili da basista Jadranko Stankovic ne odgovara, otpustili su ga i marta 1974. godine pozvali Zorana Redzica. Sledeci singl sa pjesmama "Glavni junak jedne knjige" (tekst je napisao pesnik Duško Trifunovic) i "Bila mama Kukunka, bio tata Taranta" gotovo istovremeno su te 1974. godine objavili Jugoton i Diskoton jer je Bregovic, suprotno uobicajenim pravilima poslovanja, potpisao i sa Diskotonom ugovor za singl. To im je donelo dobrodošlu guzvu u štampi i pomoglo prodaju ploce. Prvi veci nastup imali su na BOOM festivalu u Ljubljani 10. maja 1974. godine kada su predstavljeni kao nove nade. Tog ljeta su svirali u hotelu Croatia u Cavtatu i pripremili materijal za prvi album. Treci singl sa pjesmama "Da sam pekar" i "Selma" (autor teksta pjesnik Vlado Dijak), objavljuju 30. avgusta 1974. godine i on predstavlja prelomni trenutak njihove karijere. Obje pjesme ih izbacuju u prvi plan. Tokom septembra su svirali kao predgrupa Jugoslovenskoj pop selekciji Tihomira Asanovica, a oktobra u ljubljanskom studiju Akademik za dvadesetak dana snimaju debi album "Kad bi' bio bijelo dugme" koji je objavljen vec krajem novembra.

Pre tog znacajnog dogadjaja, 9. novembra ucestvuju na Skopskom festivalu, gde izvode pesmu izvesnog Grigora Koprova. U zelji da se uoci ploce što više pojavljuju u medijima, pretrpeli su najvecu bruku u karijeri, kako je kasnije objašnjavao Bregovic. Bebek je nevješto pjevao na makedonskom a sindikalni festival nikako nije bio okruzenje za njih. Sljledece veceri nastupili su u beogradskom Domu sindikata na rodjendanskoj proslavi tada kultne emisije Radio Beograda "Vece uz radio", gde su uz Pop mašinu, Smak i Crne bisere, naprecac osvojili publiku. U to vrijeme vec rade sa agilnim zagrebackim menadzerom Vladimirom Mihaljekom i on im organizuje da 16. novembra sviraju u Sarajevu na oproštajnom koncertu Korni grupe. Petnaest hiljada okupljenih ljudi docekalo ih je sa oduševljenjem. Bilo je sasvim ocekivano što je debi album od samog pocetka zabeljezio odlicnu prodaju.

Zapakovan u provokativan omot Dragana S.Stefanovica, koji ce i ubuduce biti zaduzen za njihova diskografska ruha, album je doneo seriju prijemcivih pjesama koje je zagrebacki novinar Drazen Vrdoljak krstio kao pastirski rock. Stefanovicev omot je kasnije uvršcen u englesko izdanje knjige koja predstavlja petsto najuspešnijih omota sveta.

Promucurni Mihaljek krajem februara 1975. godine organizuje Kongres rock majstora na kome su predstavljena cetvorica najboljih domacih gitarista. Buduci da je iza svega stajao Jugoton i Mihaljekova zelja da progura Bijelo dugme, cijela akcija je bila tome podredjena. Nezvanicno, na takmicenju je pobjedio Radomir Mihajlovic Tocak, ali kako on nije bio Jugotonov izvodjac, nije uvršcen u cetvorku najboljih. Tu su se našli Vedran Bozic iz sastava Time, Josip Bocek (ex Korni grupa), Bata Kostic iz YU grupe i, naravno Bregovic. Svako od njih je snimio jednu stranu na duplom albumu "Kongres rock majstora" (Jugoton 1975.). Bregovic se opredijelio da radi sa svojom grupom a pratio ga je i Zagrebacki gudacki kvartet. Tu su se našle pjesme "Ima neka tajna veza" (na tekst Duška Trifunovica), "I kad prodje sve, pjevat cu i tad", "Znam za jedno tiho mjesto" i instrumental "Minijatura za moju majku". Cetvorka je krenula i na turneju a pratili su ih
clanovi YU grupe, bez gitariste Dragog Jelica koji je tada bio u JNA. U to vreme Dugme je objavilo singl sa pjesmom "Da mi je znati koji joj je vrag" a zatim su krenuli na iscrpnu jugoslovensku turneju. Vec u proljece 1975. godine vazili su za najpopularniji jugoslovenski sastav.

[Lady in red]

Uoci snimanja druge ploce povukli su se u selo Borike u Istocnoj Bosni na visinske pripreme. Razradjivala se ploca koja je morala da potvrdi kako prvi uspjeh nije bio sluacajan. Album "Šta bi dao da si na mom mjestu" sniman je tokom novembra 1975. godine u Londonu sa producentom Nilom Harisonom (Neil Harrison). Bas gitaru je svirao Zeljko Bebek, jer je Zoran Redzic uoci snimanja teško povrijedio prst lijeve ruke. Tekst za naslovnu pjesmu napisao je Duško Trifunovic, a autor ostalog materijala bio je Bregovic. Udarni hitovi bili su "Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac", "Došao sam da ti kazem da odlazim", "Ne gledaj me tako i ne ljubi me više".


Upakovana u raskošan omot
ploca je imala vecu cijenu od uobicajene, pa ipak je za kratko vrijeme otišla u tirazu vecem od 200 000 primeraka. Zbog njih je Jugoton izumio dijamantsku plocu jer su prvi dostigli tako visoke tiraze. Odmah po objavljivanju ploce odlaze na turneju po Kosovu i Makedoniji. Umesto Zorana Redzica, bas svira Mustafa Kurtalic. Najavljuju veliki koncert za Novu Godinu u beogradskoj Hali sportova uz Pop mašinu, Buldozer i Cod. Iako je krenula intenzivna reklama, koncert je bez objašnjenja otkazan. Grupa je bila pozvana da za Novu Godinu svira drugu Titu u Hrvatskom narodnom kazalištu. Dezurni iz protokola prekinuli su njihov nastup posle nekoliko minuta jer su se prepali glasne muzike. Buduci da je Zoran Redzic otišao u JNA, u grupu je stigao Ljubiša Racic gitarista i vodja grupe Formula 4. Racic je dobio ulogu privremenog basiste, a prvi zadatak mu je bila jugoslovenska turneja. U Sarajevu ih je gledalo 15 000 mladih, a u Beogradu su tri puta prodali halu Pionir što prije njih niko nije izveo. "Dugmemanija", kako su je tada nazivali, uzela je pun zamah a po novinama su se rasplamsale polemike za i protiv. Marta mjeseca 1976. godine u izdanju PGP RTB, pojavio se retrospektivni album Gorana Bregovica na kome su se našli prvi snimci grupe Jutro, ali i pesme koje je uradio za Zdenku Kovacicek, Biseru Veletanlic i Jadranku Stojakovic. Pocetkom aprila 1976. godine clanovi grupe su se spremali da sviraju našim iseljenicima u Americi. Doduše, posumnjali su da je u tu organizaciju umiješana i hrvatska emigracija. Od koncerata su odustali, ali ne i od odlaska u Ameriku. Tamo su snimili Ipetov singl sa pjesmama "Dzambo" i "Vatra" i Bebekov sa pesmama "Milovan" i "Goodbye, Amerika". Juna mjeseca clanovi grupe odlaze na radnu akciju "Kozara 76" što je bio vješt Bregovicev odgovor na sve kritike o prozapadnoj orijentaciji. Bregovic, Bebek i Racic su se sa radne akcije vratili okiceni udarnickim znackama. Pocetkom jeseni u JNA su otišli Ipe Ivandic i Vlado Pravdic, a na njihova mjesta su regrutovani Milic Vukašinovic iz Indexa, dok je prelazak Laze Ristovskog iz grupe Smak odjeknuo kao fudbalski transfer. Treci album su opet pripremali u Borikama. Ploca je prvobitno trebalo da se zove "Sve se dijeli na dvoje, na tvoje i moje" po pesmi Duška Trifunovica koju je svojevremeno pevala Jadranka Stojakovic. Bregovic na taj tekst nije stigao da napravi muziku, pa je smislio naslov albuma "Hocu, bar jednom da budem blesav". To nije odgovaralo Jugotonu pa je nadjena kompromisna varijanta "Eto! Baš hocu!". Album je opet sniman u Londonu, producent je bio Nil Harison, a bas je svirao Bebek



Album je u javnost stigao 20. decembra 1976. godine. Na ploci se našla ambiciozna balada "Sanjao sam nocas da te nemam", kao i "Loše vino" iz repertoara Zdravka Colica (muzika Bregovic, tekst Arsen Dedic), jednostavna "Ništa mudro" i folklorom inspirisane "Slatko li je ljubit tajno" i "Dede, bona, sjeti se, de, tako ti svega".U medjuvremenu je Ljubiši Racicu dozlogrdilo da svira velike koncerte za mali honorar, pa je trazio povišicu. Dobio je otkaz. Zamijenio ga je Sanin Karic (ex Teška industrija). Njih petorica aprila 1977. godine odlaze na turneju po Poljskoj gde su odrzali devet koncerata.

[Lady in red]

Najavljivani kao "Vodeca jugoslovenska grupa mladog pokoljenja" izazvali su oduševljenje publike nenaviknute na glamurozni rock. Po povratku, grupi su se prikljucili Zoran Redzic koji je odsluzio vojsku i Ipe Ivandic jer je privremeno proglašen nesposobnim za vojnika. Jugoslovenska turneja nije tekla glatko. Koncerte su pratili tehnicki problemi, a publika se nije odazivala u istom broju kao prethodne godine. Grupu su razjedali unutrašnji sukobi, a kada su prekinuli turneju po jadranskoj obali, sasvim ozbiljno je pocelo da se govori kako su pred raspadom. Otkazani su koncerti u Zagrebu i Ljubljani na kojima je trebalo da se snima zivi album. Kritike koncerata su bile uzdrzane i grupi je prvi put posle cetiri godine krenulo slabije. Trebalo je smisliti nešto veliko. Po ideji novinara Petra Popovica odluceno je da 28. avgusta 1977. godine, kao oproštaj pred Goranov odlazak u JNA, odrze besplatan koncert kod beogradske Hajducke cesme. Goran je na tom mjestu vec nastupao sa grupom Jutro maja 1973. godine kada je Pop mašina organizovala besplatan koncert, tako da je bio svjestan pogodnosti prostora. Te veceri posjeta je prevazišla i najoptimistickije planove organizatora. Procjene su se kretale od 70 000 do 100 000 mladih, okupljenih na proplanku u Topcideru, što je u svakom slucaju bio najveci skup poklonika u dotadašnjoj domacoj istoriji rock muzike. Posle predgupa Zdravo, Tako, Leb i sol i drugih, na binu je izašlo Bijelo dugme, odsviralo uspešan koncert i izašlo iz krize. Dio te atmosfere zabeljezen je u filmu "Nije nego" reditelja Mice Miloševica. Ispostavilo se da audio snimci sa nastupa tehnicki nisu odgovarali za zivu plocu, pa su 25. oktobra iste godine u sali Djuro Djakovic u Sarajevu odradili još jedan nastup. Ti snimci uvršceni su na album "Koncert kod Hajducke cesme"
Naslov je djelimicno opravdan jer su za plocu koristili reakciju publike kod Hajducke cesme. Po završetku miksovanja koncertne ploce, Bregovic je otišao u vojsku u Niš. Bila je to pauza za grupu, ali ne i za njene clanove. Zeljko Bebek je juna 1978. godine objavio solo album "Skoro da smo isti" inspirisan simfo rockom. Snimio ga je sa bubnjarom Djidjijem Jankelicem (ex Formula 4 i Cisti zrak), gitaristom Edom Bogeljicem, klavijaturistom Nevenom Pocrnjicem i uz ucešce Filharmonije. Ploca je naišla na ravnodušan prijem kritike i publike. Laza i Ipe su uz pomoc gitariste Vlatka Stefanovskog, basiste Zlatka Holda, pevaca Gorana Kovacevica, tekstopisca Ranka Bobana i Ipetove sestre Gordane, snimili u Londonu album "Stizemo" koji se pojavio septembra 1978. godine. Poneseni svojim radom, uz dosta teških rijeci po stampi, oprostili su se od Bijelog dugmeta. Upravo zbog toga Dugme nije sviralo na rock veceri tradicionalnog susreta jugoslovenskog stvaralaštva mladih "Mladost Sutjeske" 11. juna iste godine. Uz obrazlozenje da Bregovica nisu pustile vojne vlasti, na Tjentištu su se kao posmatraci pojavili samo Bebek i Redzic. Zato je Bregovic stigao u Sarajevo nekoliko dana kasnije da na Devetom Kongresu SSO Bosne i Hercegovine primi plaketu u ime grupe. Uoci objavljivanja albuma "Stizemo", 10. septembra 1978. godine uhapšen je Ipe Ivandic zbog posjedovanja hašiša. Optuznica je obuhvatila i ostale sa albuma "Stizemo". Ipe je dobio tri godine zatvora, Goran Kovacevic, godinu i po, Ranko Boban, godinu a Zlatko Hold, šest mjeseci. Zbog specificnog psihickog stanja, Ipe je na izdrzavanje kazne otišao tek pocetkom 1981. godine. U jesen 1978. godine grupa se pojacana novim clanom Djidjijem Jankelicem i povratnikom Vladom Pravdicem okupila u Niškoj Banji gde su sa Goranom zapoceli pripreme za novu plocu. Kada su ih oficiri provalili, zabranili su Goranu izlaske iz kasarne, tako da su se u Sarajevu okupili tek 1. novembra 1978. godine, po njegovom izlasku iz vojske.

[Lady in red]

U Studio V Radio Beograda ušli su vec pocetkom januara sledece godine. Objavljivanje albuma "Bitanga i princeza" pratila je serija cenzorskih poteza Jugotona. Odbijen je omot Dragana Stefanovica zbog "vulgarnosti". Nije prihvacena fotografija na kojoj zenska noga šutira muškarca u kriticno polje izmedju nogu. Plocu je na kraju upakovao kucni dizajner Jugotona I.Ivezic


Iz pjesme "Ala je glupo zaboravit njen broj" izbacena je psovka "Koji mi je moj". Iz kljucne balade "Sve ce to, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš", stih "A Hrist je bio kopile i jad" promenjen je u "A on je bio kopile i jad". Po obavljenim intervencijama ploca se pojavila polovinom marta 1979. godine i proglašena je njihovim prvim, zaista zrelim albumom. Urbana, potpuno lišena folk uticaja, na tragu Egziperijevog "Malog princa" donela je pored navedenih pesmama "Na zadnjem sjedištu mog auta", "Bitanga i princeza", "Ala je glupo zaboravit njen broj" i emotivne balade "Kad zaboraviš juli" i "Ipak pozelim neko pismo" u kojima su ih pratili simfonijski orkestar i hor. Aranzman za "Sve ce to..." napisao je Ranko Rihtman a za "Kad zaboraviš juli" Vojkan Borisavljevic. Produkciju je radio Nil Harison. Ploca je tirazno oborila prethodne rekorde, a kriticari lista "Zdravo" proglasili su je plocom godine.

Shodno tome i turneja je bila uspešna. U Beogradu su pet puta prodali halu Pionir a sav prihod su uplatili postradalima od zemljotresa u Crnoj Gori. Na velikim koncertima ih je pratio hor "Branko Krsmanovic" i simfonijski orkestar. Na stadionu JNA 22. septembra organizovali su koncert pod nazivom Rock spektakl ‘79. Uz brojne predgrupe: Opus, Suncokret, Siluete, Parni valjak, Generacija 5, Kako (kasnije Piloti), Prljavo kazalište, YU grupa, Revolver (iz Trsta), Metak, Boomerang, okupili su oko 70 000 posetilaca. U to vreme Goran je prvi put radio muziku za film i to za "Licne stvari" Aleksandra Mandica. Pesme "Pristao sam bicu sve što hoce" (tekst Duško Trifunovic) i "Šta je, tu je" našle su se i na singlu. Tokom 1980. godine grupa je bila na raspustu, a Goran je pretezno boravio u Parizu. Krajem iste godine objavili su plocu "Dozivjeti stotu" nastalu pod uticajem novog talasa. Plocu je prvi put producirao Bregovic, što ce kasnije redovno ciniti. Sem pesama "Pristao sam, bicu sve što hoce" i "Pjesma mom mladjem bratu" ostale su u duhu novog vremena. U temama "Ha ha ha" i "Tramvaj krece" (ili kako biti heroj u ova šugava vremena)", Bregovic prvi put nudi politicku obojenost, što je takodje bila karakteristika novotalasnih sastava. Turneju po Jugoslaviji zapoceli su 24. februara u Sarajevu a završili je 5. aprila u zagrebackom klubu Kulušic gde su snimili drugi koncertni album. LP je pod nazivom "5. april '81" štampan u ogranicenom tirazu od 20 000 primeraka i sem starih pesama, tu se našla obrada hita Indexa "Sve ove godine". U Beogradu su te godine svirali u više navrata. Pored dva promotivna koncerta u Pioniru, pocetkom septembra su se pojavili na rock festivalu na Hipodromu a odsvirali su tri nastupa uoci i poslije Nove Godine u hali Pinki. Pocetkom 1982. godine svirali su u Austriji, u Insbruku u okviru manifestacije na kojoj je buduci domacin zimske Olimpijade bio u posjeti bivšem. Na povratku su im na carini zaplijenili opremu i odrezali prilicno visoku kaznu. Da bi se finansijski potkrpili, tokom jula i avgusta 1982. godine odrzali su turneju po Bugarskoj na kojoj su odsvirali cetrdeset jedan koncert. Procenjuje se da ih je tokom tih mjesec i po dana vidjelo preko 120 000 ljudi. Buduci da je Djidji Jankelic aprila mjeseca otišao u JNA, na turneji je za bubnjevima sjedeo Garabet Tavitjan, bivši clan grupe Leb i sol. Po izlasku iz zatvora, grupi se krajem 1982. godine pridruzio Ipe Ivandic. U isto vrijeme u javnosti se pojavila informacija da je Bregovic izbacen iz Saveza komunista Jugoslavije zbog toga što nije dolazio na sastanke pri mjesnoj zajednici. Buduci da je ideja komunizma vec bila u opadanju taj slucaj nije nanio nikakve štete grupi.

[Lady in red]

Februara 1983. godine grupa je objavila album "Uspavanka za Radmilu M." kojim je Bregovic planirao da se oprosti od publike i da posle turneje rasformira grupu. Kao gost, na snimanju je ucestvovao Vlatko Stefanovski. Štos pjesma bila je "Kosovska" otpjevana na albanskom jeziku, intrigantna zbog rovitog politickog stanja na Kosovu. U ostalim pjesmama Bregovic se bavio muzickim fazama kroz koje je grupa prolazila tokom karijere. Planirano je bilo da koncert na beogradskom Sajmištu 24. aprila bude poslednji, ali je izuzetan odziv publike naveo Bregovica da odustane od prekida rada. Pred kraj turneje, 16. maja u Beogradu su odradili klupski koncert u SKC-u. Po obicaju, grupa je opet dobila duzi odmor, a Goran je otišao na put oko sveta. Za to vrijeme Bebek je snimio drugi solo album "Mene tjera neki vrag" i zvanicno je napustio grupu 23. aprila 1984. godine.

Novi pevac postao je Mladen Vojicic Tifa (rodjen 17. oktobra 1960. u Sarajevu) koji je pre toga bio u grupama Top i Teška industrija. Razmišljalo se i o Alenu Islamovicu, ali je on odlucio da ostane u Divljim jagodama jer se pribojavao da ce se Bebek ipak vratiti u grupu. Dugme je sa Tifom provelo ljeto u Rovinju gdje su uvezbavali novi materijal. Preduzimljivi Bregovic je u to vreme sa Zdravkom Colicem u Sloveniji osnovao izdavacku kucu Kamarad a kao distributer nove ploce dogovoren je Diskoton. Album se pojavio decembra 1984. godine. Nazvan je jednostavno "Bijelo dugme" a na omotu nema slike clanova grupe, vec je objavljena reprodukcija slike Uroša Predica "Kosovka devojka". Ploca opet predstavlja folk orijentisanog Bregovica, a gosti su Orkestar narodnih instrumenata RTV Skoplje, Ladarice, ali i Bora Djordjevic (sa Bregovicem i Tifom peva u "Pediculis pubis" i koautor je teksta). Lazar Ristovski poslije snimanja ponovo postaje punopravni clan grupe. Provokativnost je ovog puta iskazana u obradi himne "Hej Sloveni", što je posredno pokrenulo citav talas jugoslovenstva kod drugih sarajevskih grupa. Preradio je i svoju staru pjesmu "Šta cu, nano, dragi mi je ljut" koju je svojevremeno uz pratnju YU grupe snimila Bisera Veletanlic. Uz novi tekst i aranzman, pod nazivom "Lipe cvatu" postala je najveci hit sa nove ploce. Svoj dug zivot imale su i "Padaju zvijezde", "Lazeš", "Da te bogdo ne volim" i "Jer kado ostariš". Tiraz ploce i posjeta na turneji su, po obicaju, premašili prethodne brojke. Posle koncerta na Sajmištu opet su se vratili u SKC. Klupske nastupe imali su i u zagrebackom klubu Moša Pijade kao i u sarajevskoj Slozi. Pod pritiskom ozbiljnih profesionalnih obaveza i teretom iznenadne slave, Tifa 1. oktobra 1985. godine napušta Dugme i odlazi u Gabelu na dosluzenje vojnog roka. Sa Dugmetom je poslednji put nastupio 2. avgusta na koncertu u Moskvi kada su Sarajlije uz Bajagu i Instruktore predstavljali domaci rock na Svjetskom festivalu omladine i studenata.

[Lady in red]

Novi pjevac postaje Alen Islamovic koji je u medjuvremenu napustio Divlje jagode, razocaran njihovim neuspjesima u Engleskoj. Na novoj ploci "Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo", Bregovic je kao gosta planirao Vice Vukova, pevaca zabavne muzike iz šezdesetih goddina koji je zbog nacionalizma bio na crnoj listi. Ipak, ideja je bila previše provokativna za to vreme i od nje se odustalo. Na omotu je trebalo da se nadje slika "Dve godine garancije" Mice Popovica, ali kako je on u to vreme još uvek slovio za disidenta, i to je palo u vodu. Na kraju se na omotu našla kineska propagandna slika koja prikazuje moderni revolucionarni ples. Plocu otvara snimak na kome partizan i narodni heroj Svetozar Vukmanovic Tempo u pratnji Gorana Bregovica i šticenika doma za napuštenu decu "Ljubica Ivezic" iz Sarajeva, pjeva staru revolucionarnu temu "Padaj silo i nepravdo". U vreme narastajuceg nacionalizma Bregovic je te 1986. godine ponudio još jednu plocu inspirisanu jugoslovenstvom. Sem politicki obojenih, tu se našao i instant hit "Hajdemo u planine" kao i balade "Nocas je k'o lubenica pun mjesec iznad Bosne", "Te noci kad umrem kad odem kad me ne bude", "Ruzica si bila, sada više nisi" i druge. Vjerovatno je suvišno spominjati da je i ova ploca odlicno prošla kod publike. Na koncertu na beogradskom Sajmištu sa njima je nastupala i operska pjevacica Dubravka Zubovic. Dupli zivi album "Mramor, kamen i zeljezo", snimljen na turneji, pojavio se pocetkom oktobra 1987. godine. Naslovna pjesma je obrada starog hita iz repertoara zagrebacke grupe Roboti. Na ploci se našlo šesnaest pjesama koje daju uvid u biografiju grupe: od prvih singlova, do poslednjeg studijskog albuma. Pesma "A milicija trenira strogocu" pocinje verzojom "Internacionale", a u uvodnim taktovima "Svi marš na ples" Alen Islamovic uzvikuje "Bratstvo! Jedinstvo!". Vjerovatno zbog toga što je bilo planirano da na koncertima tu pjesmu pjeva na jezicima naroda i narodnosti Jugoslavije. Posle te turneje grupu sasvim tiho napušta Vlado Pravdic i posvecuje se poslu sa kompjuterima. Sa grupom se još nekoliko puta pojavio na velikim koncertima.

Krajem 1988. godine izašao je album "Ciribiribela" koji je na omotu imao crtez Nojeve barke. Najveci hit bila je pjesma "Djurdjev dan".Iskoristivši stih Djordja Balaševica "A ja nisam s onom koju volim" i staru cigansku temu, a u pratnji orkestra Fejata Sejdica, Bregovic je ovom obradom zaludio publiku napravivši kafanski hit za sva vremena. Provokacija je bila smještena u pjesmi "Lijepa naša" koja je kombinovana sa "Tamo daleko". Na snimanju ploce, kao gosti su se pojavili Hor srpske pravoslavne crkve, Prvo beogradsko pevacko društvo, Klapa Trogir, bubnjar Vlada Golubovic i basista Nenad Stefanovic Japanac. Album je imao još pjesama koje su se publici brzo uvukle pod kozu: "Evo zaklecu se", "Napile se ulice", "Ako ima boga", "Šta ima novo". Pocetkom 1989. godine polaze na dvomjesecnu turneju koja je trebalo da traje do 1. aprila. Medjutim, posle koncerta u Derventi 15. marta Alen Islamovic, ne obavjestivši nikog, odlazi u rodni Bihac da se lijeci zbog konstantnih bolova u bubregu. Turneja se naglo prekida, a niko još ne shvata da je to poslednji koncert u karijeri Bijelog dugmeta.

Otkazuju koncerte u Kini i Sovjetskom Savezu, a Bregovic odlazi u Pariz ostavljajuci situaciju otvorenom za nagadjanja. Po napuštanju grupe, Alen objavljuje solo LP "Haj, nek se cuje, haj nek se zna" (Jugoton 1990.) u produkciji Nikše Bratoša. U projlece 1990. godine izlazi kompilacija balada "Nakon svih ovih godina" nastalih u periodu od 1983 do 1988. godine. TV Beograd marta 1994. godine emituje seriju od cetiri jednosatne emisije o Bijelom dugmetu snimljenu povodom dvadeset godina od objavljivanja njihovog prvog singla. U isto vreme pojavljuje se i dupli kompilacijski album "Ima neka tajna veza". Na omotu je reprodukcija slike "Radost bankrota" Dragana Maleševica Tapija. Bregovic u medjuvremenu nastavlja izuzetno uspješnu karijeru filmskog kompozitora koju je zapoceo radovima na filmovima "Kuduz" i "Dom za vešanje". Zeljko Bebek se po izbijanju rata preselio u Zagreb gde je nastavio karijeru i predvodi Bebek bend. Zoran Redzic je u Finskoj, a Mladen Vojicic Tifa je do 1995. bio u Sarajevu da bi potom prešao u Njemacku gde je oformio Tifa Band. Ipe Ivandic je po izbijanju rata prešao u Beograd gde je tragicno nastradao 13. januara 1994. godine. Alen Islamovic je nastavio karijeru kao solista. Bivši Jugoton, sada Croatia Records objavili su na diskovima veci deo ploca Bijelog dugmeta kao i kompilacije "Sanjao sam nocas da te nemam " i "Rock & Roll - najveci hitovi 74-88".