Tose Proeski - In memoriam

[olja80]

evo jos neka dobra dela naseg TOSETA.......

Toše je 2004. godine bio imenovan za UNICEF-ovog regionalnog ambasadora dobre volje. Tim povodom je, zajedno sa dječjim horom učenika škole za slijepu i slabovidnu djecu „Dimirar Vlahov“ snimio pjesmu „За овој свет“ ILI „This World“. Klinika za dječje bolesti u Skoplju će Toši biti vječno zahvalna, budući da je dao novac od koncerta održanih 2004. i 2005. godine za obnovu ove klinike. On je bio jedan od najvećih donatora i zaštitno lice kampanje „Prijatelji Klinike za dječje bolesti“. Na specijalnom zasjedanju, koju je za djecu organizirao UNICEF-ov ured zajedno sa Vladom, Toše je pozvao institucije da stvore „Zemlju po mjeri djeteta“ (u originalu – djece). Uz pomoć njegovih humanitarnih koncerata su potpuno renovirane i sobe u odjelu za hematologiju. U saradnji sa USAID-om, uključio se i u projekat za unapređenje obrazovanja u Makedoniji. „Obrazovanje je svačija odgovornost“ je moto pod kojim se održao posljednji Tošin koncert na Gradskom stadionu. Prikupljena sredstva od koncerta će biti namijenjeni za renoviranje 100 osnovnih škola u Makedoniji, među kojima i „Nikola Karev“ u Kruševu, gdje je i on završio osnovno obrazovanje. Toše je bio uključen i u mnoge humanitarne akcije Crvenog krsta. Jedna od njih je i „Daruj krv, budi human“, u kojoj je čak i krv darovao, te poručio: „Ja evo spasih život, a vi?“ Bio je uključen i u Kosmofon-ovu humanitarnu kampanju „Svi smo njihova djeca“, organiziranu za pomoć starim licima. Dobitnik je nagrade „Majka Tereza“

Maleni prijatelji velikog čovjeka
Toše je bio čest fost u domu za djecu bez roditelja, a djeca željna zagrljaja nisu spavali kada bi on trebao da se pojavi. Kada bi Toše došao u Dom za djecu bez roditelja „11 Oktobar“, za 85 njegovih štićenika je to bio najsretniji dan. Kažu kako su bili radosni i veseli kao da je neki veliki praznik – Božić, Nova Godina... A tamo je navraćao svaki put kada bi našao makar malo slobodnog vremena. najavljen ili onako, usput, tek da ih vidi, da porazgovaraju, da im pokloni plišane igračke i čokolade ili bar osmijeh i lijepu riječ. I to im je bilo dovoljno, s obzirom da je Toše znao da im uputi najiskrenije i najljepše riječi, one koje djeca u ovoj ustanovi ne mogu tako često čuti. I zato su i oni maleni i oni poodrasli su i pri našoj posjeti u ponedjeljak ponavljali: „Samo nas Toše nikada nije zaboravio. Postavio se prema nama kao naš najbolji drug“
Zbog tragičnog događaja, i njima je ova Nova godina bila jako tužna. Više se ne mogu nadati iznenadnim posjetima svog miljenika i idola. Ali, fanovi balkanske megazvijezde nisu zaboravili djecu Doma „11 Oktobar“ i u ime klubova obožavatelja/fanova iz naše države, Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Slovenije, ali i iz Austrije, Holandije, Libije i Poljske su ih posjetili i donijeli im poklone. Slične onima koje su oni redovno dobivali od Toše. Ali, nešto ih je posebno dirnulo. Pismo zalijepljeno markicom sa likom ladića kojeg su obožavali, a u kojem su im fanovi napisali:
„Mili naši anđeli, Toše vam i ove godine šalje poklone za Novu Godinu i Božić. Nemojte da ste tužni, radujte se svakom novom danu što dolazi. Budite uvijek nasmijani, a on će da vas čuva u (svakom vašem) snu. Zato kada poželite da mu nešto kažete, čvrsto zagrlite medu i recite njemu, a on će sve da mu prenese. Nećete moći da ga vidite, zato šsto je sada na jednom prekrasnom mjestu i druži se sa anđelima. Kada se bude spuštala noć, pogledajte u nebo, u najsjajniju zvijezdu i on će vam poslati poljubac za laku noć. On vas voli naviše na svijetu i čuva vas. Vaši prijatelji sa http://www.tosefanclubforum.com i http://www.milenici.com.mk. Pismo potpisano od strane fanova iz više zemalja je rasplakalo i zaposlene u Domu. Raznježila ih je činjenica da je mladić koji je i njima prirastao za srce ostavio pozitivan trag kod mladih, kao i to da su se oni ugledali na njegov primjer – dobrotvora koji ne zaboravlja one kojima su potrebne i nedostaju im pažnja i ljubav.
„Nekim drugima“ kako nam reče Nina Nikoloska, učenica druge godine, koja je sa sestrom nekoliko godina u Domu „je nezgodno i razgovarati sa nama, a Toše se postavio kao da je jedan od nas. Uvijek nas je iznova savjetovao kako ne trebamo da se sramimo toga gdje se nalazimo, toga da smo ostavljeni, napušteni. Bio je čovjek koji je znao da voli, a ne samo da kaže da voli“
Ako su unaprijed znali da će Toše da ih posjeti, djeca su bila jako euforična. Dešavalo se i da noću ne spavaju, a u rano jutro, dotjerani i sređeni kao za praznik, nestrpljivo bi izlazili na kapiju Doma i čekali. „Jednom“ prisjeća se Suzana Grkova, psiholog u Domu, „dođe menadžerka Petrović i reče kako Toše vjerovatno neće doći, jer je imao mnogo obaveza i bio je umoran. Djeca su bila razočarana. Ali, još se nisu ni pribrali od neprijatne vijesti, kada se pojavi Toše u džipu. Šta da kažem, to je bilo pravo slavlje. Bio je toliko premoren pa je malo sjedio u vozilu, da dođe sebi, pa je nakon toga izašao među okupljenu djecu, koja su bukvalno plakala da svako od njih bude prvo koje će ga zagrliti i slikati se. Da su mogli, u isti trenutak bi ga svi zagrlili. A on im je stalno govorio: „Svi ste mi lijepi... Volim vas“.
Kakva radost, kakvo veselje je bio svaki dolazak njihovog miljenika i prijatelja, najbolje govori podatak da osnovci, na primjer, tog dana nisu išli u školu i ti izostanci su im svaki put bili opravdani. U osnovnoj školi „Kočo Racin“, koju su pohađali, znali su koliko toj djeci, željnoj ljubavi i zagrljaja znače ovi susreti... i nisu pravili problem. A Toše, kada bi došao u Dom, pitao ih je za ocjene, savjetovao ih, ohrabrivao ih. Neki su mu se hvalili, a neki su mu obećali da će se popraviti.
Prisjećaju se kako je Toše pri zadnjem dolasku bio obučen u crnu kožnu jaknu, farmerice i crne kaubojke, sa naočalama, a kosa mu je bila „sa bocama“ (jež frizura). Uporno su tražili da skine naočale, a on im je govorio: „Sve tražite, ali ne i to. Prepast ćete se i pobjeći ćete kada vidite koliki su mi podočnjaci“. Na kraju je ipak popustio.
Nije ih zaboravio niti za jedan koncer. Tako je bilo i prilikom posljednjeg nastupa na stadionu, kada im je poslao i 150 ulaznica. Obećao im je da će, kao i uvijek doći kod njih nakon kokncerta da im donese igračke. Ali, taj se susret nije dogodio...
To da je Toše umio ostvariti jako blisku komunikaciju sa svojim malim prijateljima i da im uvijek bude pri ruci kada zapadnu u krize, potvrđuju i zaposlenici, koji kažu kako su djeca imala broj njegovog telefona i kako su mu se veoma često javljali.
Irena Aleksovska, socijalna radnica, navela je primjer Eli Peševske, koja je, nakon što je tragično izgubila oba roditelja, kao 13-godišnja djevojčica, zajedno sa sestrom, završila u Domu. Kažu kako je s njom radio cijeli tim stručnjaka, ali teško se izvlačila iz depresije. „Toše je znao sve nemile događaje u mom životu i da nije bilo njegovih savjeta i nesebične pomoći, ne znam da li bih danas bila studentica druge godine fakulteta.“ Rekla nam je Eli. Ona ističe kako je taj način na koji ju je Toše savjetovao, mogao učiniti samo roditelj, brat ili sestra. „I kad god bih mu rekla da ne mogu više da se borim sa gubicima koje sam pretrpila, Toše me pitao da li još uvijek vjerujem u Boga i savjetovao mi je da vjera mora biti potpuna, bez sumnji. Dok su se mladi opuštali u diskotekama, Toše je svoj mir nalazio u crkvi ili u molitvi. Savjetovao mi je da ne posmatram stvari površno, nego sa dušom“ i onako, više za sebe, Eli dodaje: „Da sam bar mogla da mu se pohvalim da sam položila ispite, da sam završila drugu godinu.“
Pored doma za djecu bez roditelja, Toše je bio dobrodošao i u Klinici za dječje bolesti. Postavljena ploča sa njegovim imenom, kao donatorom sredstava kojima je potpuno renoviran Odjel za hematologiju, svjedoči o pomoći najmlađim pacijentima.
I sada, kada više nije među nama, Toše i postumno donira sredstva za Kliniku, pojašnjava direktor, prof. Dr. Aco Kostovski. „Nedavno je došla jedna djevojka, predstavila se i rekla da dolazi od „Award“-a i saopštila mi je da nam je Toš donirao za Kliniku još 9000 eura od nekog od ovih posljednjih koncerata koje je održao“ kaže direktor.
Dr. Kostovski se prisjeća kako je ovaj mladić sa velikim srcem često znalo navratiti da vidi djecu, da im donese poklone. Govorio im je da će ozdraviti, da će ubrzo da se vrate kućama, a ona su mu se beskrajno radovala. Na otvaranju Odjela za hematoloviju, za čije je potpuno renoviranje donirao oko 23000 eura, Toše je došao sa gipsom na nozi, ali to ga nije spriječilo da se pojavi kod djece i da ih izgrli.
S velikim poštovanjem za to što je učinio za Hematologiju, odjel kojim rukovodi, govori i Dr. Sofijanka Glamočanin. I pored obaveza koje je imao, Toše je dolazio na Hematologiju, čak je i davao prijedloge kako da se oboje zidovi. „Naročito je bio zainteresovan da se postavi pod sa veselijim bojama, koji je izuzetno kvalitetan i specijalno nabavljen iz Minhena. Kada bi dolazio, zračio je toplinom, koju je čak i osoblje osjetilo. A o sreći naših malih pacijenata, koji, kada bi ulazio u njihove sobe, samo vikali: „Toše, Toše!“ šta da vam i kažem“ govori doktorica. A humani nladić bi ih uzeo u ruke, pitao bi ih koju pjesmu žele da im otpjeva i ispunio bi im želju.

[silvia]

Godišnjica smrti Tošeta Proeskog

Makedonsko Tužilaštvo pokrenuće postupak protiv vozača automobila u kome je pre godinu dana stradao poznati makedonski pevač Toše Proeski.

U Tužilaštvu u Skoplju sprema se tužba protiv Đorđa Đorđievskog, koji je 16. oktobra prošle godine upravljao Folksfagenom Tuareg i izazvao saobraćajnu nesreću na autoputu kod Nove Gradiške u Hrvatskoj, u kojoj je poginula balkanska mužička zvezda - Toše Proeski.

Nedelju dana nakon što je u Tužilaštvo stiglo veštačenje koje je sprovedeno od strane Mašinskog i tehničkog fakulteta u Skoplju, odlučeno je da bude pokrenut postupak protiv Đorđijevskog jer je utvrđeno da je vozio brzinom većom od propisane i da je kasno počeo preticanje kamiona ispred njega.

Jedina razlika u makedonskom veštačenju i onom koje su uradile hrvatske institucije, je u tome da prema makedonskim podacima, Đorđievski je vozio brzinom od 140 kilometara na sat, a prema hrvatskim 171 kilometar.

Danas se navršava tačno godinu dana od tragične nesreće kod Nove Gardiške. U Kruševu, njegovom rodnom gradu u zapadnoj Makedoniji dan će početi pomenom u crkvi Uspenje Presvete Bogorodice, u čijoj izgradnji je učestvovao i Proeski, a nakon toga biće organizovana i poseta grobu, večnoj kući mužičke zvezde.

Po želji roditelja osim crkvenih obreda nisu zakazane nikakve druge aktivnosti.

U Novu Gradišku je otišlo 26 maratonaca iz Makedonije koji će tačno u 6 sati i 20 minuta, kada se dogodila nesreća odneti poruku, poznatu rečenicu koju je često izgovarao Toše - “Sve vas volim”.

(Tanjug)

[Becar]

Vec godina?Kao da nas je juce napustio.Pre 2 nedelje otprilike kada je bio neki humanitarni koncert u vezi Toseta ona scena kada je onaj decacic mali sta vec dodje Tosetu pevao neku pesmicu na makedonskom i ako nisam razumeo sta prica osetio sam.

[lado]

i godinu dana posle mi je strasno zao jednog dobrog pevaca a uz to je bio i dobar mlad covek.

[ognjen56]

Ne mogu da vjerujem da je prošla godina...
Htjela sam da odgledam ovaj koncert što je održan prije 15-tak dana ali nisam mogla...izdržala sam 5 minuta i odustala,jer da nisam to bilo...

[Aiko]

poginuo je baš na dan kad je moja curica imala operaciju..vest sam čula u liftu kad sam je nosila u salu.. u tom momentu me sastavila takva tuga, mislila sam da ću da eksplodiram..

bio mi je jako drag taj momak, moj zemljak..bio je poseban i neverovatno plemenit..jedinstven..

retko ko može da otpeva ovu pesmu iz mog kraja ovako kao on..za ovu pesmu treba imati dušu..

YouTube - Tose Proeski -Zajdi Zajdi

[kristina-cica]

I danas ce tvoja zvijezda najsjajnije sjati, i danas ce mnoge oci zaplakati...

[silvia]

Aiko kaže: retko ko može da otpeva ovu pesmu iz mog kraja ovako kao on..za ovu pesmu treba imati dušu.. YouTube - Tose Proeski -Zajdi Zajdi

Sažem se

[TVO.JA_]

Da,koncert je bio 05.10 u Skoplju ,humanitarnog karaktera...naravno,kao što je i Toše to radio.
Previše emocija....

Aki Rahimovski

Goca Tržan

Toni Cetinski

Leontina