Vrste slatkovodnih riba sa Balkana

[HLEBmaster]

UMBRA (Umbra krameri)

Slika preuzeta sa poljskog sajta © "Riblje Oko"

Lokalni nazivi: crnka, rapa, mrguda

Max. dužina: do 13cm

Max. težina: do 30g


Navike, stanište, rasprostranjenost:

Naseljava sliv Dunava i Dnjepra tj. jugoistočni deo Evrope. Postoje podaci o prisustvo umbre u Hrvatskoj, na Muri. Za područje SCG prema ranijim podacima umbra se nalazila u slivu Dunava, dolini Mlave, Peka i donje Tise. Prve podatke o prisustvu umbre u Srbiji dao je Josif Pančić (1860) za Negotinsko blato, a drugi nalaz mrgude beleži Medić (1896) u plovnoj zoni reke Save kod Surčina. Danas mrguda u Srbiji živi jedino u vodotoku Zasavica koji je 1997. godine proglašen za Specijalni rezervat prirode kao dobro od izuzetnog značaja za Republiku. Hrani se larvama insekata, račićima, mekušcima, a ponekad i ribom. Napada plen iz zasede, slično štuki. Uglavnom su vezane za muljevito dno. U celoj Evropi umbra ima status ugrožene vrste i pod najstrožijim je režimom zaštite (EN). Na listi je zaštićenih vrsta Uredbom Bernske konvencije Apendix I - Annex I. Na području SCG Umbra krameri trajno je zaštićena kao prirodna retkost Srbije prema Uredbi o zaštiti prirodnih retkosti (Sl. Glasnik R.Srbije br.50 od 09.07 1993).

Opis i građa:

Glava je velika, bočni deo glave i škržni poklopci prekriveni su krljuštima. Oči su krupne, bliže špicu glave. Umbra može da naraste od 13 do 15cm (mužjaci su sitniji), a masa ribe ne prelazi 30 grama. Krljušti su krupne, bez izraženog centra i radijalnih kanalića. Telo je crvenkastosmeđe boje. Po glavi i bokovima se uočavaju nepravilno razbacane tamne pege. Duž gornje polovine tela proteže se svetložuta pruga. Usta su relativno mala a rilo kratko. Zubi su slabo razvijeni. Ima sposobnost da koristi atmosferski kiseonik tako da u nepovoljnim uslovima može izdržati preko 10 sati bez vode. Živi u manjim jatima oko 5-6 jedinki. Može po više sati da lebdi bez pomeranja pod uglom od 60-70º sa glavom okrenutom nadole i tako čeka da joj se plen približi.

Razmnožavanje:

Polnu zrelost dostiže nakon 2 godine, pri dužini od 6 do 8 cm. Mresti se u proleće, noću ili u jutarnjim satima, pri temperaturi vode 12-18 C, u delovima sa gustom vegetacijom. Ženka u gnezdu na dnu položi od 75 do 2700 jaja koje brižno čuva sve dok se ne izlegu mladunci. Razviće traje 4-5 dana.

Mamci i pribor za lov:

Nije zanimljiva za sportski ribolov, ali je ribolovci koriste kao mamc za soma ili štuku. Meso joj je neprijatnog ukusa pa se ne koristi za jelo. U Čehoslovačkoj je bilo pokušaja da se umbra iskoristi za borbu protiv komaraca i postignuti su dobri rezultati.

[HLEBmaster]

VIJUN (Cobitis taenia)

Slika preuzeta sa poljskog sajta © "Riblje Oko"

Lokalni nazivi: badelj, nežica, štipalka

Max. dužina: do 15 cm.

Max. težina:

Vreme mresta: leto

Opis i građa:

Telo ima svetložutu boju. Duž bokova ima niz tamnosivih pega, koje se često spajaju u široke pruge. Iznad njih su manje pege nepravilnog oblika, koje mogu da formiraju traku. To su obično male ribe. Može da naraste do 15 cm, ali obično je duga 6 do 7 cm.

Navike, stanište, rasprostranjenost:

U vodama naše zemlje, ovaj rod je zastupljen sa tri vrste, koje su rasprostranjene u sva tri sliva. Uglavnom živi u mirnim vodama. Mlade jedinke se hrane račićima, a odrasle različitim vodenim beskičmenjacima. Rasprostranjena je u Evropi. U našoj zemlji živi uglavnom u vodama crnomorskog sliva. U Jugoslaviji živi sedam podvrsta ove vrste:
1) Vardarska štipalka (Bliska je tipičnoj podvrsti. Rasprostranjena je u Dorjanskom i Katlanovskom jezeru i u reci Vardar.); 2) Prespanska štipalka (Dostigne dužinu do 9 cm. Živi u pritokama Prespanskog jezera, a ponekad se nađe i u samom jezeru.); 3) Ohridska štipalka (Živi u Ohridskom jezeru, reci Drimu i njegovim pritokama.); 4) Strumička štipalka (Naraste do 11 cm. Živi u reci Strumici.); 5) Neretvanski vijun (Živi u slivu donjeg toka reke Neretve.); 6) Cetinjski vijun (Živi u reci Cetini kod Sinja.); 7) Vijunica, velika nežica (Ima niže i deblje telo nego C. taenia. Naraste do 16 cm. Živi u slivu Dunava, u Jugoslaviji, Rumuniji i Bugarskoj.)

Razmnožavanje:

Mresti se u leto i ikru odlaže na vodeno bilje ili na kamenje. Plodnost je 100 000 do 150 000 jaja. Postaje polno zrela kada je duga 6 do 8 cm.

[HLEBmaster]

VELIKI VRETENAR (Zingel zinger, Aspro zingel)

Slika preuzeta sa poljskog sajta © "Riblje Oko"

Lokalni nazivi: fratar, opč

Max. dužina: 50 cm.

Max. težina: do 1 kg.

Vreme mresta: od aprila do maja.

Opis i građa:

Samo ime govori da je vretenastog oblika, mada ovako aerodinamičan oblik tela više odgovara ribama koje su stalno u pokretu nego njemu tako lenjom. Telo mu je svetlo do tamno žute boje sa mrkim poprečnim prugama. Sporo raste i retko se lovi. Na prvim leđnim perajima ima od 13 do 14 žbica, na drugim od 18 do 20 a na donjim 12 do 13. Oči može nezavisno da pomera, kao kameleon.

Navike, stanište, rasprostranjenost:

Najviše ga ima u Dunavu, Savi, Tisi, a sreće se i u Drini, Timoku, Velikoj i Zapadnoj Moravi, Kolubari. Obično je na kamenitom i šljunkovitom dnu u većim dubinama sakriven. Obali prilazi kad je voda mutna.

Razmnožavanje:

Mresti se u aprilu i maju a veći primerci postaju grabljivi i hrane se sitnom ribom i punoglavcima.

Mamci i pribor za lov:

Najbolje se lovi noću i pred zoru, dubinski i na plovak, udicama 8 - 14, najlon 0,30 mm i prirodnim mamcima: crvena i ritska glista, punoglavac, larva vodenog cveta i bele bube, puž golać, komadić ribe. Lovi se dubinski, bez plovka sa klizajućim olovom. Među ribolovcima vlada uverenje da na mestima gde "radi" vretenar nema druge ribe. Vretenar je poznat po tome što se ne poklanja prijateljima zbog vrlo ukusnog i kvalitetnog mesa.

[HLEBmaster]

MALI VRETENAR (Zingel streber)

Slika preuzeta sa poljskog sajta © "Riblje Oko"

Lokalni nazivi: mali fratar, žuti čop

Max. dužina: 22 cm

Max. težina: 250g

Vreme mresta: april-maj

Opis i građa:

Vretenastog je oblika tela, mada nije brza riba, baš naprotiv veoma je lenj. Uglavnom se nalazi na peskovitom dnu ili kamenitom gde strpljivo čeka hranu. Telo mu je od svetle do tamno žute boje sa mrkim poprečnim prugama i veoma sporo raste. Na prvim leđnim perajima ima 8 do 9 žbica, na drugim 12 do 13, a na donjim perajima 12. Veoma retko se lovi, ali ima veoma ukusno i kvalitetno meso.

Navike, stanište, rasprostranjenost:

Mali vretenar naseljava uglavnom Dunav, Savu i Tisu, ali ima ga i u Velikoj i Zapadnoj Moravi, Kolubari, Drini i dr. Živi na velikim dubinama, i najviše voli kamenito dno.

Razmnožavanje:

Mresti se u aprilu i maju, a veći primerci postaju grabljivi i hrane se punoglavcima i sitnom ribom. Jaja polaže na kamenje.

Mamci i pribor za lov:

Lovi se najviše noću i pred zoru, a za lov se najčešće koristi fini pribor: najlon debljine do 0.30 i udice 14-8. Lovi se dubinski, bez plovka sa klizajućim olovom. Za mamce se koriste: larva bele bube, crvena i ritske glista, punoglavac i puž golać.

[Lady S]

Grgeč (Perca fluviatilis)

Grgeč je prirodno lijepa riba. Tijelo mu je sivo tamne boje na leđima, zeleno žute po bokovima i bijelakste po trbuhu, izbrazdano sa 5 do 7 crnih brazda te prekriveno hrapavim malim ljuskama (ktenoidi), duboko zarinutim u kožu. Uzdignuto u prednjem dijelu, tijelo se sužava prema repu i završava relativno malom repnom perajom. Kod starijih primjeraka leđa su grbava.
Leđne peraje, prva igličasta, a druga oblikovana mekim zrakama, glavna su raspoznatljiva osobina obitelji percidae. Zdjelične, analne i repne peraje su žarko narančaste boje. Konična se glava završava ustima oboružanim brojnim malim zubićima koja široko otvorena omogućuje grgeču gutanje velikog plijena u odnosu na njegovu veličinu.

Stanište i ponašanje

Grabežljivac, ali i sam plijen za druge ribe grabežjlivice, za ptice i ribiče, grgeč se postavlja tamo gdje može ostati nezapažen. Bez obzira na vrstu vode, omiljeno mu je stanište bogato raznovrsnim preprekama. No, zauzima i mjesta gdje je obala strma, postavaljajući se uz okomite litice, usred trstika, u jarcima nizvodno od zidanih struktura...
Mladi grgeči žive u skupinama koje se smanjuju kako oni bivaju veći, dok oni najveći, odnosno najstariji često žive usamljenički. Grgeči love u jatu, s velikim žarom. Čini se da u tome postoji određena organizacija. Dominante ribe zauzimaju čelne i bočne položaje a ostale ostaju u sredini jata. Pri konačnom napadu raspreše se, određujući svoj plijen i prateći ga do hvatanja. Zatim se jato ponovno oblikuje u potrazi za novim plijenom.

Način hranjenja

Sasvim mlad grgeč hrani se prvenstveno planktonom, zatim konzumira razne ličinke i nimfe, vodene puževe, riječne rakove, crve... Aktivan cijele godine, grgeč prilagođava i mijenja svoj jelovnik prema godišnjem dobu, klimatskim uvjetima i temperaturi vode. Tako neumorno lovi mlađ ujesen, uživa u rakovima ljeti i zimi, a hrani se crvima kada vode bujaju. Kao i sve druge grabežljivice, grgeč cijele godine izbliza slijedi malene ribice koje su mu glavna smočnica.

Razmnožavanje

Spolnu zrelost grgeč dostiže između 2. i 3. godine za mužjake, a oko 4. ili 5. godine života za ženke. Reprodukcija se odvija na proljeće, čim temperatura dostigne 130 C. Ženka postavlja jajašca po potopljenom lišću, vodenoj vegetaciji ili korijenju, u nizu traka širine 3 do 4 cm i dužine 1 do 3 m. Količina jajašaca je veća od prosjeka ostalih riba. Kod ženke stare 6 ili 7 godina i teške 500 g, broj im zna biti 40.000 do 45.000.
Čim su jajašca oplođena od mužjaka, izliježu se mladi nakon otprilike 2 tjedna inkubacije. Novorođenčad se treba čuvati brojnih grabežljivaca, uključivši i roditelje. Trebat će desetak godina da nekoliko preživjelih dostigne težinu od 1 kilograma !

izvor: www.bih-ribolov.com

[Lady S]

PODUST (Chondrostoma nasus - Linnaeus, 1758, porodica Cyprinidae)



Strani nazivi

Nose fish (engleski); Nase (nemački); sneep (holandski); alvsik (švedski), hotu (francuski).

Podust živi u jatima od nekoliko desetina, ponekad i nekoliko stotina riba.

Opis

Podust ima izduljeno tijelo, osobito prilagođeno plivanju u vodenim strujama. Lagano spljošteno bočno, prekriveno je velikim ljuskama 54 do 64 po bočnoj liniji. Karakteristična se usta nalaze ispod glave, a okružena su debelim i tvrdim usnama.
Opća je obojenost tijela sivo-plava, sjajna na leđima, nešto svjetlija na trbuhu. Pored leđne peraje koja je siva, sve su druge narančaste.

Stanište i ponašanje

Podust je dosta raširen u srednjoj Europi, nema ga na sjeveru ni jugu kao ni na britanskom otočju. Poglavito nastanjuje žive i svježije vode, jačih struja, kao i takozvane zone lipljana, mrena pa čak i pastrva.
Posebno voli stjenovita dna, šljunak i sitno kamenje koje neumorno prevrće u potrazi za hranom. Također mu odgovara dno koje je prekriveno algama koje čine osnovu njegove prehrane.
Podust živi u jatima sastavljenim od velikog broja riba iste veličine. Izuzetno oprezan, bježi pri svakoj i namjanjoj sumnjivoj vibraciji što povlači u bijeg cijelo jato.

Način hranjenja

Podust najveći dio dana provodi probirući alge pričvršćene za kamenje na dnu rijeke. No hrani se i ličinkama, riječnim rakovima, pa čak i jajašcima i mlađi drugih riba.

Razmnožavanje

Podust doživljava spolnu zrelost između 3. i 4. godine života. Razmnožava se u proljeće (travanj, svibanj) kada temperatura vode dostiže 6° do 8° C. Značajna se jata okupljaju po plitkim šljunčarama ili zonama brzaca često nakon većih migracija.
Svaka ženka polaže otprilike 1.000 jajašaca u paketima, koje mužjak odmah potom oplodi. Inkubacija jajašaca traje desetak dana.

[Lady S]

UKLIJA (Alburnus alburnus – Linné, 1758, porodica Ciprinidae)

Strani nazivi

Bleak (engleski); Laube, Uckelei (nemački); alborella (italijanski); bielizna (poljski), ablette (francuski).

U devetnaestom je stoljeću uklija bila na glasu zbog svog mesa, ali i izbog svojih sjajnih ljuski koje su služile kao osnova za izradu ogrlica od umjetnih bisera, ukrasu Ljepoticama tog vremena.

Opis

Da bismo opisali ukliju, potrebno je mnogo opisnih pridjeva. Jedni su vezani za njezin fizički izgled, njezine srebrne ljuske, drugi za oblik njezinog tijela, tankog i vitkog, a treći su pak vezani za njezin hirovit i nepredvidljiv temperament…
Plosnato tijelo prekriveno je ljuskama koje se lako skidaju. Usta su joj koso nagnuta prema gore tako da je donja čeljust duža od gornje, što joj omogućava da lako hvata plijen s površine.
Srebrnasta boja na bokovima i trbuhu daju tijelu blistav izgled što plavo-siva, katkad zelena, leđa još više naglašavaju. Peraje su sivkaste.

Stanište i ponašanje

Uklija je prisutna u svim vodama druge kategorije. No, čini se da joj je najdraža spora rijeka, bogata hranom. Tu ih ima svih veličina.
U kanalima su često manje, ali vrlo brojne. U jezerima im je broj manji, ali su veće. U nekim zatvorenim vodama, ribnjacima, pjeskovitim barama, gdje su ih doveli ljudi ili ih je voda nanijela, uklije brzo rastu, ali se ne razmnožavaju.
U svim vrstama voda, za vrijeme parenja, uklije se, ribe koje žive u grupi, okupljaju u vrlo velikom broju. Ostalo vrijeme, raspršene po malim grupama, dižu se blizu površine u potrazi za hranom. Uvijek su u pokretu, a zbog broja njihovih grabežljivaca, stalno u defenzivi spremne na bijeg!

Način hranjenja

Kao sve ciprinidae, i uklija ima raznovrstan način prehrane stalno se prilagođujući raspoloživoj hrani! Mlađ se hrani isključivo planktonom, dok odrasle jedu najčešće ono što nađu : crve, jajašca, mekušce, alge i razne biljne ostatke.
Kako se kreće po svim dubinama vode, uklija se hrani podjednako vodenim kukcima u svim stupnjevima njihovog razvoja, kao i kopnenima kada slučajno padnu u vodu.

Razmnožavanje

Uklija se razmnožava u pijesku, u vodenoj travi i njezinom korijenju, kada voda dosegne 14°C. Svaka ženka položi od 1500 do 3000 jaja. Dva do tri tjedna nakon polaganja jaja izleže se mlađ. I oni će se mrijestiti na mrijestilištima dvije do tri godine kasnije.
Uklija polagano raste. U prvoj je godini rijetko veća od 3 cm. Njezina se populacija, često po nekoliko sezona, smanjuje, bilo zbog kroničnog zagađivanja, bilo zbog lošeg mriještenja uslijed poplava ili pada temperature. Srećom, u samo nekoliko godina ima ih opet na tisuće.

izvor: www.ribeiribolov.com

[Lady S]

TOLSTOLOBIK (Hipophthalmichthys molitrix)



Veličina

Naraste do 1 m, dostiže 40 kg.

Rasprostranjenost

Prenet iz Kine, reke Amur. Poznate su dve vrste, beli i sivi. Gaji se u ribnjacima, a naselio je i Dunav i njegove pritoke. U zatvorenim vodama se jedino vestaški mresti, neobnavlja se prirodnim putem. Beli se hrani isključivo fitoplanktonom (algama i jednoćelijskim organizmima), a sivi još i zooplanktonom (larve, vodene bube...), veoma brzo raste. Razbijanjem predrasude da se ne može loviti sportsko ribolovnim priborom (najzaslužniji za to su ribolovci takmičari koji su prvi počeli da ih love na sportski način, sa meč štapovima, tankim najlonima i malim udicama, uz pomoć odgovarajuće površinske hrane), kao i zbog svoje veličine (druga po veličini u našim vodama), borbenosti i sve veće prisutnosti na trpezama postao je interesantna riba sportskog ribolova.

Lov tolstolobika

Lovi se ribolovačkim priborom, sa više uspeha na plovak u srednjim slojevima vode nego dubinski, najlonom od 0,20 mm do 0,30 mm i šaranskim udicama. Za uspešan ribolov obavezno je korišćenje primame (primama u vodi treba da stvara oblak po čitavoj visini vodenog stuba i blago muti vodu oko hranilice), od mamaca se koristi, prazna udica kod sistema sa tehnoplanktonskom tabletom (tolstolobik usisa udicu prilikom hranjenja), stiroporna kuglica, svila mladog kukuruza, mlad ili kuvani kukuruz, list deteline, komadići vodenog bilja.Vreme najbolje za ribolov je rano jutarnji i kasno večernji časovi.