Ernesto Sábato

[Kalina]

Ernesto Sábato



(Rojas, 24.6., 1911. -) je argentinski fizičar i književnik.
Studirao je fiziku i matematiku na "Universidad de La Plata". Za vrijeme srednjoškolskih i studentskih dana bio je aktivan u anarhističkim organizacijama, a kasnije u komunističkim. Jedno vrijme je djelovao u ilegali i skrivao se od tajne policije, a kao delegat Komunističke partije Argentine 1934. je otputovao u Bruxelles na antifašistički kongres s kojega je pobjegao zbog filozofskih neslaganja. Ostavivši se marksizma, u Argentini je stekao doktorat iz fizike, a 1938. je radio u Laboratoriju Curie u Parizu i na MIT-u. U Parizu se kretao u krugovima nadrealističkih umjetnika te se počeo kolebati oko svojeg znanstveničkog poziva. Kao redovni profesor teorijske fizike zaposlio se na sveučilištu u Buenos Airesu, no početkom četrdesetih nakon duhovne krize napušta znanost čime izaziva zaprepaštenje u znanstvenim krugovima gdje je uživao veliki ugled, povlači se na osamljeni planinski ranč i posvećuje književnom radu. Kao pisca ga je proslavio Albert Camus koji je usmjerio pažnju ljudi na Sabata.

Iako cijenjen pisac, napisao je samo tri romana, te mnoštvo eseja (jedan dio svojih dijela je spalio). Romani mu se bave problemom ludila i mračnim stanjima uma kao što su nasilje, rodooskrvnuće, manija proganjanja, a kao najbolji primjer jest dio romana O junacima i grobovima koji se zove Izvještaj o slijepima. Lik Fernando, inkarnacija zla u svom paranoičnom umu zaključuje da svijetom tajno vladaju slijepci te ulazi u njihov svijet da se suoči s apsolutnim zlom. Taj je dio uznemirujuć, prepun fantastičnih metamorfoza i pripada vrhu svjetske književnosti. U sva se tri romana ponavlja metamorfoza u kojoj se junak pretvori u nekog monstruma (velika ptica ili šišmiš), ali samo on sebe vidi i osjeća kao čudovište dok ga poznanici vide kao i prije.

Osim ludila, Sabato se u svojim djelima bavi problemima egzistencijalističke filozofije kao što su nemogućnost komunikacije, spoznaja mučne stvarnosti. Između ostalog Sabato je politički angažiran pisac koji je u svojim romanima kritizirao vojnu diktaturu u Argentini te ga stoga nazivaju "anti Borgesom" jer Borges nije dopuštao nikakav utjecaj dnevne politike u svoja djela; iako dijele zajedničko zanimanje za metafiziku s tom razlikom što Borges traži ono nadsvjesno ili Boga, dok Sabato traži ono podsvjesno ili uzroke ludila. Sreli su se par puta i njihove su diskusije objavljene u knjizi. Sabato je bio predsjednik Nacionalnog odbora za nestale osobe koji je tragao za nestalim osbama tijekom vladavine vojne hunte u Argentini.


Romani

- Tunel (El túnel, 1948.)
- O junacima i grobovima (Sobre héroes y tumbas, 1961.)
- Abadon, anđeo uništenja (Abaddón el Exterminador, 1974.)


Eseji

- Čovjek i svemir (Uno y el universo, 1945.)
- Ljudi i zupčanici (Hombres y engranajes, 1951.)
- Heterodoksija (Heterodoxia)
- Slučaj Sábato. Mučenja i sloboda tiska. Otvoreno pismo generalu Aramburuu (El caso Sábato. Torturas y libertad de prensa. Carta Abierta al General Aramburu.)
- Drugo lice peronizma (El otro rostro del peronismo, 1956.)
- Književnik i njegovi duhovi (El escritor y sus fantasmas, 1963.)
- Tango, rasprava i ključ (Tango, discusión y clave, 1963.)
- Romansa o smrti Juana Lavallea. Junačka pjesma (Romance de la muerte de Juan Lavalle. Cantar de Gesta)
- Pedro Henríquez Ureña
- Pristup književnosti našeg doba: Robbe-Grillet, Borges, Sartre (Aproximación a la literatura de nuestro tiempo: Robbe-Grillet, Borges, Sartre, 1968.)
- Kultura na nacionalnoj prekretnici (La cultura en la encrucijada nacional, 1976.)
- Apologije i odbacivanja (Apologías y rechazos, 1979.)
- Knjige i njihova zadaća u oslobođenju i povezivanju Latinske Amerike (Los libros y su misión en la liberación e integración de la América Latina)
- Između slova i krvi (Entre la letra y la sangre, 1988.)
- Prije kraja (Antes del fin, 1998.)
- Otpor (La Resistencia, 2000.)
- Španjolska u dnevnicima moje starosti (España en los diarios de mi vejez, 2004.)
izvor:wikipedia

Skoro sam procitala sva tri romana Sabata, i nije me neki pisac skoro odusevio kao on....Sada sam se dala u potragu za njegovim esejima, koja cini mi se nece biti ni malo jednostavna...

Jel ga citao neko? Kakvi su utisci?

[Kalina]

Kritika-Tunel

Premda autor samo tri romana (i cijelog niza knjiga eseja i kritika), Ernesto Sabato (rođ. 1911.) smatra se, uz Borgesa i Cortazara, najznačajnijim argentinskim književnikom. U svom debitantskom, egzistencijalističkom romanu 'Tunel', pisanom u obliku monološke ispovijesti jednoga ubojice, Sabato progovara o nemogućnosti komunikacije između ljudskih bića kao otponcu za put ka ludilu i (samo)uništenju.
Već naslovnim motivom tunela Sabato apostrofira svoju tematsku preokupaciju - ljudsku alijeniranost, nepristupačnost, izdvojenost i učahurenost u vlastitu samoću. Sabatova je pesimistična, mizantropska teza da ljudi žive svako u svome tunelu staklenih stijenki, a providnost njegovih zidova daje im iluziju mogućnosti komunikacije i međusobnog sjedinjenja. No upravo je ta staklena opna, taj providni zid ono sudbonosno mjesto loma u komunikaciji, ona letalna providna nepropusna prepreka koja ljude zauvijek onemogućava u približavanju jednih drugima, koja njihove međusobne odnose izobličava, a namjere izokreće. Gledane kroz staklenu membranu, tuđe grimase gnušanja i nesklonosti često se čine facijalnim izrazima simpatije i dostupnosti, pa tako, jer nisu drugo doli izobličeni izrazi prijezira i mržnje u začetku, postaju uzrocima fatalnih nesporazuma i skorašnjih emocionalnih lomova.

Svako je umjetničko stvaranje određeni (neki čak kažu, patološki) tip pokušaja komuniciranja s drugima, a u sadržinu svog artefakta svaki umjetnik (uglavnom svjesno ali velikim dijelom i bez namjere) upisuje svoje viđenje svijeta, odnosno samoga sebe, i svog mjesta u svijetu, pa recipijentovo prepoznavanje toga, za umjetnika predstavlja najizrazitiji znak bliskosti i srodnosti. Upravo se iz tog razloga Sabatov antijunak, slikar Juan Pablo Castel impulzivno zaljubljuje u djevojku koja jedina na izložbi pomnu pozornost pridaje skrivenom, a ključnom detalju na njegovoj slici - motivu prozora u kutu slike koji predstavlja umjetnikov pogled na vanjski svijet iz mračnog, samotničkog tunelskog prostora u kojemu on (i svi mi, po njemu) obitavamo. Sabato u romanu vrlo dojmljivo dočarava gradaciju slikarevih emocija i postupnu transformaciju njegove ljubavi u opsesivnom, bolesnom ljubomorom uzrokovanu mržnju, koja ga naposljetku pretvara u ubojicu svoje muze i ljubavnice. Sabatov slikar, kako sam kaže, 'ne gaji prevelike iluzije prema čovječanstvu' i 'ljude vidi prljavima, pokvarenima, kukavnima, gramzljivima, ružnima i zlima'. No, shvačajući da je i sam sastavni dio takvoga svijeta, često ga obuzima bijes samouništenja, a njegovu mizantropiju niti ljubavni emocionalni zanos ne uspijeva otkloniti. Usto je i hipersenzibilan, vrlo nepovjerljiv, sumnjičav i pretjerano analitičan, svaku rečenicu ili gestu sugovornika on je spreman do u detalje raščlanjivati, tražeći u slučajnom podizanju obrve ili titraju usne skriveno, protiv sebe upereno značenje, što uz emocionalni kaos ljubavlju izazvan, ubrzo dovodi do ubilačke paranoje.

Sabato se izražava kratkim, jezgrovitim, jednostavnim rečeničnim sklopovima, lišenim pretjeranog kićenja i elaboracija i izraženima u monološkom, kontemplativnom obliku Castelove struje svijesti. U 'Tunelu' on istražuje neistražene, mračne zakutke svijesti, dojmljivo dočaravajući grčevitu umjetnikovu borbu s vlastitim unutrašnjim demonima i opsesijama teško dokučiva porijekla. Ukupan dojam nespoznatljivosti i postupnu prevlast iracionalnog autor naglašava oniričnom, snovitom atmosferom, pa je često teško razlučiti stvaran događaj od Castelovog umišljaja ili snoviđenja.
Slikar Castel tipični je egzistencijalistički junak, neuklopljeni individualist, (samo)izopćeni intelektualac čiji nonkonformizam autoru služi za iskazivanje vlastitog svjetonazora i kritičkog stava spram tadašnje argentinske socijalno-društvene zbilje, a to posebno prepoznajemo u dvije duhovite sekvence – prilikom Castelovog susreta s Marijinim rođacima na ladanju Sabato ismijava buržoasku skorojevićku snobovštinu, dok birokratku okoštalost i nefleksibilnost opanjkava komičnom epizodom u pošti. Slijedom toga podrazumijeva se da je rukopis premrežen brojnim esejističkim dionicama, od kojih se najzanimljivijima ispostavljaju raščlamba odnosa dobra i zla, autoironična analiza ljudske
(i umjetnikove, autorske) taštine i oholosti, te duhovit, cinično-prkosan Castelov odnos spram kritičara, kao 'pošasti koju nikad nije uspio shvatiti'.

'Tunel' je originalno objavljen 1948. godine i predstavlja prvi dio Sabatove kultne trilogije o mračnim stranama ljudske psihe, te nam ostaje nada da ćemo od SysPrinta uskoro dobiti i ostatak Sabatova troknjižja, romane 'O herojima i grobovima' i 'Anđeo uništenja'.

Napisao : Božidar Alajbegović, svibnja 2006.
objavljeno u Vijencu, broj 321, 22.06.2006.

...Iskustvo mi je pokazivalo da ono sto meni izgleda jasno i ocigledno gotovo nikada ne izgleda drugima iz moje okoline. Toliko puta sam se opekao da sada hiljadu puta okleveam pre nego sto pocnem da opravdavam ili objasnjavam neki svoj postupak,i na kraju se gotovo uvek povucem u sebe i zacutim.

...Gledao sam kroz prozor dok je voz jurio prema Buenos Airesu. Prošli smo pored jednog ranča; neka žena je ispod nastrešnice gledala voz. Pala mi je na pamet glupa pomisao: "Ovu ženu vidim prvi i poslednji put. Nikada je više u svom životu neću videti." Misli su mi plovile kao pluta u nekoj nepoznatoj reci. Šta me se ticala ta žena?Ali nisam mogao da se otrgnem od misli da je u jednom trenutku ona postojala za mene i da nikada više neće postojati. To je sa moga gledišta bilo kao da je već umrla: malo zakašnjenje voza, jedan telefonski poziv iz ranča, i ta žena nikada ne bi ni postojala u mom životu.

Tunel