Knjige...ne knjiga...
Kako sam odrastala čitala sam sve više vođena nekim mojim interesovanjima i potrebama, oslanjajući se i na biblioteku (ne onu kućnu).
Prvu tugu u onom najtežem smislu spoznala sam uz ''Đuliće uveoke''.Sećam se da mi je tata govorio da sam mala za takvu poeziju, ali sam ja sa nekih 8 godina znala stihove i polemisala u školi (?!?) sa učiteljicom oko toga kako je živeo Zmaj.

Još krajem osnovne škole počela sam da čitam Dostojevskog kome se i danas rado vraćam... Čitajući Karamazove zapisivala sam rečenice i misli i one su mi bile osnova u mom daljem odrastanju. Lik Aljoše i njegovi izkazi o religiji su ostavili traga...
(Kuckajući ove redove pronašla sam moj stari rokovnik gde sam sve to zapisala i vratio mi se osmeh na lice...

)