Ivo Andric

[TVO.JA_]

"Reci cesto lete oko nas kao pleva oko seljaka na gumnu, kao rojevi sneznih pahuljica oko mirnog putnika koji zna kuda ide, lake, bezazlene, zanosne u svojoj igri koja godi nasem oku i nasem duhu i odgovara nasoj potrebi za lepotom i promenom, a ne obavezuju nas niukoliko i ne trose nimalo. Tako nam bar izgleda.

Ali kada se desi, kao sto se i desava, pa bilo to samo i u snu, da se iz te vejavice reci, kojom smo stalno okruzeni i kojom volimo da lakomisleno obasipamo sebe i druge, jedna jedina izdvoji i zaustavi - nastaje nesto o cemu ni sanjati nismo mogli dok smo je nesmotreno izgovarali. Tada se ta nasa sitna i slucajna rec ispreci ispred nas, strasna i ogromna; iz nje se, kao iz visespratne rakete, odjednom isuce i razvije njena dotle skrivena mnogostruka i ubojita sadrzina, i preteci neumoljivo trazi od nas da izvrsimo ono na sta smo se ludo, i ne sluteci, obavezali kada smo je u svojoj nesmotrenosti i sujeti izgovorili, jer je doslo vreme da ta rec postane, i da zaista bude, ono sto kazuje i oznacava: vecnost, ljubav, borba, poraz, velicina, lepota, smrt.

Tako nas sudbina ponekada "hvata za rec" i od coveka, slabog i lakomisleng bica, stvara junaka tragedije kome iz tog procepa izlaza nema, jer neminovno gine i propada ako ostane u mestu, "pri reci", a ne pomaze mu nista da bezi. "

"Znakovi pored puta"

[diktatorka]

KRAJ

Septembar,
Skupocena nagnuta casa
Kojoj ivicu vino kvasi.
Srce bije sve jace,sve dublje,
Krv je nemirna,jer predoseca
Ono sto donosi plodna jesen:
Odlazak,nestanak,kraj.


ex ponto

[TVO.JA_]

"Pravi pakao to su sivi predeli nesanice po kojima kao munje i azdaje neprestano prelecu nase pogresne predstave i jalove misli o svetu i o sebi u njemu, bez nade na neko razumno resenje ili spasonosnu promenu.

...

Ima nesto sto moju nesanicu cini jos tezom i gorcom. To je misao da je ona, ovakva kakva je, stvar na svom mestu; da moja nocna muka odgovara sasvim nesreci moga dana; da sam tako vocka koja trune sa dva kraja; da je potpuno u redu i pravedno da nocu ne spavam kao sto danju ne volim, ne verujem, ne radim ono sto bi trebalo.
Tako sam lisen svega, i onoga sto ostaje najbednijima i najnesrecnijima: prava da se zalim ili bunim na svoj zao udes. I ostaje mi samo da bez nade i misli, koja bi me utesila, cekam da se moj dan i moja nesanica sastanu i sklope, kao dve planine, i da me smrve bez traga.

...

Sve sto nikad nisam mogao ni u snu naslutiti ni na javi videti, kazala mi je nesanica svojim nemim i mracnim govorom.
Ni meni koji ne mirujem danju i ne spavam nocu nije sakrivena potpuno ljudska sreca. Nemam je i ne vidim, ali naslucujem jasno i znam pouzdano da postoji. Nikad nisam uspeo da stignem i dohvatim radost, ali sam celog veka za njom posrtao. I po tome sam vise nego sto jesam, nesto bolje, lepse i vrednije nego ova zgrcena gomila misica u ljudskoj kozi koja ne moze da spava. Po tome cu, cini mi se, ziveti duze i dostojnije nego ovo telo koje sa svakim dahom, pogledom i pokretom nestaje, i u isto vreme biva gore, slabije i ruznije.
Bicu svuda gde bude pesme, u svakoj melodiji, na putevima, pri radu, i u stanovima ljudskim."


"Znakovi pored puta"

[TVO.JA_]

Ne rusi sve mostove

ne rusi sve mostove možda ćeš se vratiti,
nisi ptica ni leptir obalom sto leti,
kada nema mostova uzalud je ceznuti,
uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti.

Ne rusi sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan most između srca i mene,
u samoci je lakse neshvaceno svatiti
mogle bi te nazad nagnati uspomene...





***

Svu noc je kisa padala.

Da li znate kako je
svu noć slušati romon o prozore
i ne moći usniti?

Kiša, ko mati, tiho pjeva
a sna nema tek misli kišne noći.

Zašto na svaki dodir života
ostaje dušom kao jeka - bol?



*

Koga li ljubi ona mlada žena? Ona mlada žena koju sam našao jednog ljeta lijepu i dozrelu od šesnaest godina, prolazi - Bog zna zašto - jutros mojim sjećanjem.
Koga ljubi sada ona mlada žena?
Jednom sam na moloruskoj ravni našao crn i krpuna cvijet: njegova sočna čaška, kratka cvata, nudila je, u široko rastvorenim laticama, svoje nadrasle prašnike svojim vjetrovima.
Koga ljubi sada ona mlada žena?
Nikad nije bilo između nas riječi (ja sam teško razumjevao nje jezik) i naš odnos nije imao nikad odrđenog imena.
Pod zvijezdama sam je ljubio do umora i do ponoći sam čežao na travi s glavom u njenom krilu.
To je bila žena stvorena za ljubav i predavala se nijema od strasti i suznih očiju, šapćići isprekidane riječi o vjernosti.
Koga li sada ljubi ona mlada žena?



Ex ponto

U našoj kući mora da je vać pao mrak, jer su naše sobe niske, a prozore zasjenjuju stabla puna snijega.
Dok sjedim naslonjen na prozor meni se priviđa:
U velikojo kuhinji, popločanoj vječno hladnim pločama, zamotani su, tek izvađeni, pečeni hljebovi, u vlažne ubruse i sad se puše šireći oko sebe zdravi i jaki miris pečenog tijesta.

Mama je kao svake subote, zapalila na maši smrekove bobe i šećera i okadila sijelu kuću, a sad, dok u avliji djevojka nešto pere i pjeva, umočila je suv bosiljak u svetu vodu i poškropila budžake.
Ona se postarala.
Sad zastaje i, dok je niko ne vidi, krsti se u polumrak jednog raspela u kutu i kazuje mu sve terete koje ona šutke kroz život nosi i koji po cio dan počivaju u ponosnom bledilu jednog:
"... Dobro, hvala Bogu; kako ste Vi?"

[diktatorka]

Nisam mogao shvatiti zasto je za mene svaki ziv covjek tajna vlaznih treperavih ociju i zasto se pred mojim koracima svaka vrata zatvaraju,kao
na tajni znak.

[gaga73]

Živeći među ljudima, ja sam se pitao stalno zašto je sve što je misaono i duhovno u našem životu tako nemoćno, bez odbrane i nepovezano u sebi, tako zazorno društvu svih vremena i tako strano većini ljudi. I došao sam do ovog zaključka. Ovaj svet je carstvo materijalnih zakona i animalnog života, bez smisla i cilja, sa smrću kao završetkom svega. Sve što je duhovno i misaono u njemu, našlo se tu nekim slučajem, kao što se civilizovani brodolomnici sa svojim odelom, spravama i oružjem nađu na dalekom ostrvu sa posve drugom klimom, naseljenom zverovima i divljacima. Zato sve naše ideje nose čudan i tragičan karakter predmeta koji su spaseni iz brodoloma. One nose na sebi i znake zaboravljenog sveta iz kojeg smo nekad krenuli, katastrofe koja nas je ovde dovela i stalne, uzaludne težnje da se novom svetu prilagode. Jer one su neprestanoj borbi sa tim novim, njima u suštini protivnim svetom u kom su se obrele, i u isto vreme u stalnom preobražavanju i prilagođavanju tome svetu. Otud je svaka velika i plemenita misao stranac i patnik. Otud neizbežna tuga u umetnosti i pesimizam u nauci.

"Razgovor sa Gojom"



U velikim bolnicama ima po jedna soba u koju prenose one bolesnike za koje se vidi da će živeti još nekoliko sati. U vasioni, ova naša zemlja je takva soba za umiranje. A to što se plodimo, to je samo iluzija, jer sve se to dešava u granicama smrti na koju smo osuđeni i zbog koje smo na zemlju bačeni. U stvari, mereno vasionskom merom a kazano našim ljudskim rečima: juče smo dovedeni a sutra nas neće više biti. Možda će još trava rasti i minerali sazrevati, ali samo za sebe.

"Znakovi pored puta"



Kad je u pitanju razgovor, ja poznajem dve vrste ljudi kod nas.
Prva vrsta. Kad ih slusam kako govore, pametno i odresito, meni se cini da je sve receno, glatko i savrseno, bez pogovora. Nema nista ni da se doda ni da se oduzme. Razgovor je zavrsen u tranutku kad oni izgovore poslednju rec. Sve je tacno, i sve ostaje tu gde je receno i kako je receno, bez odjeka u meni.
Druga vrsta. Slusam ih sa naporom kako se zaplicu i rasplicu u borbi sa svojim mislima i sa njihovim izrazom. Muce se. I meni je na mahove nelagodno. Ali njihove misli pobudjuju i mene na razmisljanje, i ja ih u sebi sirim i dopunjujem, ili u vezi sa njima mislim nesto sasvim drugo i potpuno novo. Iz razgovora sa takvim ljudima covek izlazi bogatiji i radosniji, duze pamti takav susret i prijatnije se oseca.

"Znakovi pored puta"