|
Legenda
Offline
Poruke: 2,294
Član od: 19.09.2006.
Poslednji login: juče 19:06
Pol: Muško
Godine: 44
Lokacija: Melbourne
|
Odgovor: Moja Prica -
28.05.2008, 16:31
Ne znam kako se sve to dogodilo. Secam se ove rusevne kucice u senci visokih jablana. Povetarac je prevrtao lisce a sunce je blistalo u krosnjama. Nisam ni pomisljao da ce se tu, u tom korovom zaraslom dvoristu, tog obicnog prolecnog jutra sve toliko promeniti, sve zavrsiti.
Ko sam ja? Onaj od pre ili onaj od sada?
A ko sam to bio pre? Mozda covek, svakako preispoljni ludak, moralna nakaza, bednik. Sumnjao sam u logiku dnevne zapovesti, jezio se svakog jutra iznova dok je saobracajna buka bivala sve jaca i jaca i dok su automobili sve cesce rezeci kao zveri jurili mojom ulicom. Znao sam sta je to, nesposoban jedino da prihvatim, nesposoban da shvatim zrtvu vozaca. Otkud nemir u njima, zasto sve mora da se krece, otkud to ludilo, nervoza, odakle dopire to ritmicno tikatakanje i brujanje Stroja. Budio sam se i ja, trudio da budem kao i svi. Ustajao, doruckovao i dalje nosen strasnom sumnjom da je sva ta dinamika, citavo to rutinsko kretanje samo deo velikog mlina u kome se melju nasi smrtni zivoti.
Da li sam trazio mnogo, jesam li zeleo nemoguce? Ne. U tupoj obicnosti, u tami bliskosti, u dodiru i razgovoru pronalazio sam smisao, grabio pozudno te trenutke ko je mi je ludilo obaveze tako surovo oduzimalo, otimalo, kao da se radi o zlocinu ili grehu. I svaki dan bivao je sumorno nedeljno predvecerje dok kao dete osecas da je sutra skola i da se ta glupa neugodnost ima dogoditi. I da nema opoziva i pomilovanja i da nastavak nevoljnog ucestvovanja sledi, bez obzira na tvoje ponasanje, bez obzira na to ko si i sta zelis.
Biti sve drugo, samo ne biti vise covek, urlao je taj bol u meni. I naravno, ta prekomplikovana lista obaveza, te slike, taj cudni inventar ludila, te prinudne radnja. Osecao sam sve vise da ne mogu imati nista s tim, da to nisam ja, da je to strano mom bicu. Mom nesuvislom bicu koje ne zna, koje ne zeli da zna, koje samo zivi i postoji.
A ko sam sada?
Izvirujem da to dokucim. Gore je nebo i dalje plavo a vetar i dalje sumi u krosnjama, ali nista nije isto kao pre. Pokusavam da zamislim, pokusavam opet da se setim. Ponizen i prazan lutao sam ulicama predgradja sve dok se nisam umorio. Ta prohladna i nejasna noc. U grckom restoranu, pod slabim plavim svetlom visokonaponskog uredjaja za ubijanje insekata sedeli su ljudi za stolovima. Cekali narudzbu "za poneti", studirali jelovnik, gubili se u tisini, sanjali u praznini, osvajali oko sebe prostor. Trudili se da ostanu izolovani. Zalepio sam lice za izlog lokala. Bilo je u njihovim licima jos neceg, neceg dramaticnog, neceg onespokojavajuceg. Bili su kao kameni kipovi, bili su bledi, nematerijalni, onako sa grotesknim malim jelovnicima, ubijeni u pojamm nalik onim priljeznim studentima po bibliotekama. Studenti i studenktinje posvecene radu, oni koj ne posustaju i nemaju nista u sebi osim ambicije. E pa, gosti lokala licili su mi na te studente. Obuzeo me uzas. Trcao sam, padao a red kuca oko mene bese se pretvorio u beskrajan zid iz koga su kao zdrela zjapili otvori prozora i vrata. Onda je zid zamenio tunel. Nisam video nista, nisam znao vise nista, samo mi je jos prijao taj hladni nocni vazduh. A onda sam se iskljucio.
Probudio sam se tu, na ovom malom proplanku okruzenim jablanovima. Bilo mi je hladno. I bilo je u tom prostoru oko srusene poljske kucice nekog mira, nekog prirodnog ustrojstva, neke pravde, slicno molitvi koja me cekala ceo zivot da je izgovorim. Ukus postojanja stvarao se u mojoj pljuvacki, tekao mojim venama. Oh, kako je slatko bilo to postojanje. Klonuo sam, cigle rusevine bile su vec tople od jutarnjeg sunca. Jedna ptica prolete i ja spazih malog sivog misa kako izviruje iz pukotine. Ta pukotina, ta rupa u dnu zida privlacila me je cudnim magnetizmom koji osecaju svi gubitnici. I sad mi pljuvacka ide na usta, i sad u tom promenjenom telu osecam slatki, omamljujuci ukus zivota. I sad, znam koliko sam srecan jer sam ziv.
Ko sam ja?
Onaj od pre par trenutaka ili onaj od sad. Ima li smisla da se pitam? U jazbini je toplo i dobro, ima li smisla da ucinim bilo sta? To zadovoljstvo datim, ta zahvalnost neznanim silama prirode sto mogu da vidim i da se setim, da poljubim i dodirnem. Upravo to me je ucinilo izolovanim od drugih ljudi, i samim tim slicnim drugim bicima, bez da sam to zeleo, bez namere da budem odvojen. Svet ljudi me zato i napustio, ispljunuo, kao gnoj, rutinski odlucno, bez zaljenja i pozdrava. Sada znam da sam i ja napustio njih, ne zeleci da sa stvarima delim dozivljaje i radujem im se. Da gutam satima punocu tisine, dozivljavajuci pasivno bitisanje kao vrhovnu milost prirode. Iz svog malenog stana gledam sam kako trepere zvezde, zaklinjuci im se da necu izdati velicanstvo kosmosa, hladnu srz mrtve materije kojoj cu jednom ponovo pripasti. Ali prah u meni jos je ziv, i radostan i zeljan zivota. Klanjanje abstraktnom konstruktu ciju namenu nisam shvatao bejah sasvim odbacio.
Znam. Biti odbacen nije odraz plemenitosti, nego niznjeg duha, neke anomalije u sebi, nekog izvitoperenog poimanja stvarnosti, bolesti. Zato vise i nisam sam, porodica mi je vrlo brojna i nestasna. Razmnozavanje radja radost. Radost razbija rutinu. Takav je zivot.
Ponekad me obraduju otpaci koje ostave izletnici, ponekad me uplasi grom ili sjajne macije oci u mraku. Provucem samo nos kroz pukotinu i mirisem vazduh, treba biti oprezan, ne zelim da neko zbog nepaznje nastrada. I njuh mi je sve bolji i bolji i postajem sve manje covek, a sve vise mis. Zbog toga sam jako ponosan.
|