Imala sam dve najdraže igračke, obe pokloni od mog strica, čoveka koga sam volela najviše na svetu (posle svojih roditelja), i koga već 10 godna nema samnom.
Jedna velika lutka, kada sam bila baš, baš mala bila je veća od mene, neverovatna stvar, kao moja drugarica, kroz te neke moje prve dane saznavanja i postajanja svesnom bilo čega, volela sam da je oblačim, šetam, vozim u kolicima za bebe, pošto sam ja bila velika tada

. Ja sam se izdužavala, ona nažalost nije htela da poraste zajedno samnom, ali je njen značaj i snaga emocija, uspomene koje su sakupljene u tom dragom drugaru neprocenjiv.
Druga, igračka, kojoj sam se posvetila kada sam već bila veliko dete (4-5 god.

) bio je divan roze mercedes na daljinsko upravljanje. Svirao je neke divne melodije, neke ptičice i note su bile oslikane po njemu, sve moje je bio, moje samopouzdanje, moj status u društvu, moj lični auto, sve dok moj bata nije toliko porastao da je bio u stanju da se malo poigra sa istim i onesposobi ga za bilo kakvu dalju upotrebu... To stvarno jeste bio jedan od najtužnijih dana u mom životu!