Crna knjiga komunizma

[yossarian]

Newsgroups: soc.culture.croatia, hr.politics
From: Vladimir Dananic <vda...@marie.fkit.hr>
Date: Sun, 20 Aug 2000 03:40:59 +0200

Mozda u ove vruce ljetne dane citanje knjiga teskog sadrzaja
nije aktivnost primjerena normalnim ljudima, no kad se vec bavim
takvim stvarima, napisat cu kratku recenziju "Crne knjige komunizma",
od grupe autora na celu sa Stephane Courtois. Detaljno sam procitao
prvu polovinu knjige, koja se bavi opisom SSSR-a i Kominterne.
Preostalu polovinu sadrzaja procitao sam na preskokce.

Autori knjige, po vlastitim rijecima, postavili su sebi zadatak da
detaljnim i dokumentiranim opisom pokazu i dokazu tvrdnju da je
komunisticka ideologija, u samim svojim polazistima, zlocinacka,
odnosno da logika same ideologije zahtijeva odbacivanje bilo kakvog
morala i etike, u ratu ili u miru. U samom uvodu te knjige autori su
se usredotocili na rasclambu filozofske i politicke dimenzije
cinjenice sto su zlocini komunizma dugo i uporno bili presucivani
i zanemarivani. U svijetu u kojem se, takorekuc iz dana u dan,
obican covjek na neki nacin susrece s (opravdanom) osudom nacistickih
zlodjela, a istodobno ima relativno male mogucnosti da se upozna
s komunistickim zlodjelima koja nadmasuju nacisticka i po intenzitetu
i po broju zrtava, zaista treba se zapitati kakav je smisao osudjivanja
bilo kojeg zlocina uopce.

Opis gradjanskog rata u Rusiji 1917. i kasnije, obiluje raznim
primjerima
kojima se pokazuje ratni kaos. Autori i sami isticu cinjenicu da je u
takvoj situaciji cesto nemoguce razluciti gdje se nalazi podrijetlo
odredjenog zlocina--da li u ideologiji kao takvoj ili u sasvim obicnim
i svakome razumljivim ratnim potrebama. No, pokazalo se da neke
najzesce Lenjinove metode---smrtonosni kazneni pohodi protiv onih koji
su se ogrijesili o neke postavke proleterske revolucije, oduzimanje
doslovno cijelog imutka (to se zvalo rekvizicija) seljacima i
prepustanje milijuna seljaka njihovoj neminovnoj sudbini da umru od
gladi ("seljaci su reakcionarni elementi"), osnivanje logora u koje se
smjestaju svi sumnjivci (a sumnjiv je svatko tko se odupire tomu da
mu se oduzme apsolutno sav imutak, ili kaze da ne moze raditi sedam
dana tjedno po dvanaest sati dnevno uz jedini obrok od 500 grama kruha,
ili ako kaze da mu se svidjelo nesto sto je rekao ili napisao neki
kriticar Oktobarske Revolucije, ili je naprosto sumnjiv po bilo kojem
proizvoljnom kriteriju), strijeljanje zarobljenih stvarnih ili
izmisljenih protivnika "bez suvisne procedure"---sve te metode nastavile
su se i nakon zavrsetka gradjanskog rata. I dok je Lenjin jos bio ziv,
a pogotovu nakon sto ga je naslijedio Staljin, te metode su bile glavni
oslonac stabilnosti komunistickog rezima i cuvanja "tekovina Oktobra".
Pokazuje se da Staljinove metode nisu bile nikakve devijacije od nekog
zamisljenog idealnog svijeta kojega navodno nudi komunisticka
ideologija,
nego da su bile jedini moguci proizvod njenih osnovnih postulata--
unistenje burzoaskog drustva, unistenje svih klasa, unistenje privatnog
vlasnistva, unistenje svih onih koji se ne slazu s tim postulatima.

U tom smislu, komunisticka ideologija je bila jako operativna i uspjesna
u ostvarivanju onih potreba i teznji koje mozemo nazvati
imperijalistickima.
Protjerani i raseljeni narodi, Ceceni, Kalmici, Krimski Tatari, Nijemci,
Poljaci, Ukrajinci itd., bili su protjerivani bas zato sto su ti i
takvi,
s jedinom razlikom u odnosu na nacizam; takve narode se nazivalo
"kontrarevolucionarnim", "drustveno opasnim elementima" ili nekom drugom
frazom koja je u skladu s Marxovim ucenjem. I Zidovi su takodjer
dozivjeli
istu sudbinu u SSSR-u.

Ja se ovdje necu baviti ilustracijom komunistickog terora u pojedinacnim
slucajevima. Reci cu samo to da su dokumentirani slucajevi zlocina
kakvog
moze zamisliti najperverzniji i najbarbarskiji um. Nema metode koja nije
bila dopustena boljsevicima.
Drugi dio knjige bavi se Kominternom i komunizmom u Aziji, Latinskoj
Americi i Istocnoj Europi. Dovoljno je reci samo to da su komunisti tih
zemalja bili dobri Lenjinovi ucenici. U ponecemu su i nadmasili svojeg
ucitelja.

Za kraj, spomenut cu i jednu slabu tocku ove knjige, a koja se tice
Hrvata. Naime, u knjizi je spomenuto, vrlo kratko, stanje u Hrvatskoj
odnosno Jugoslaviji na kraju 2. svj. rata. Spomenuto je da se raspadom
Pavelicevog rezima nekoliko desetaka tisuca njegovih pristasa uputilo
prema saveznickim snaga u namjeri da im se predaju, i da su ih Englezi
izrucili Titovim partizanima. Medjutim, zacudjuje cinjenica sto u tom
i takvom kontekstu, autori spominju samo partizanske zlocine nad
Slovencima
i cetnicima, a o tome sto se dogodilo s izrucenim Hrvatima---ni rijeci.
Spominje se da je u Kocevju ubijeno 20.000-30.000 Slovenaca, da su
partizani organizirali dugotrajne marseve za porazene, a nema nikakve
brojke o tome koliko je Hrvata ubijeno bez ikakvog suda i sudjenja.
Usudjujem se primijetiti da su autori podlegli dnevno politickim
potrebama
jednog dijela zapadnjacke politike koja ide za time da Jugoslaviju kao
pojam "cuva u dobrom sjecanju", tko zna, mozda za neke buduce dane?

Po mojem misljenju, ova knjiga je vrijedan doprinos povijesnoj znanosti
ako ni zbog cega drugog nego zato sto brojnim dokumentiranim primjerima
ilustrira izvore, svrhu i opseg komunistickih zlocina. U svojoj
filozofskoj
dimenziji, ona je znatno slabija od Solzenjicinovog "Arhipelaga Gulaga"
ili
"Glavnih tokova marksizma" Kolakowskog.

[BaneK]

Komunizam je poput fašizma totalitarna ideologija, što se može videti i iz ovog prikaza knjige. Mnoge nevine žrtve su pale kada su došli "oslobodioci".

[Gogi]

BaneK kaže: Mnoge nevine žrtve su pale kada su došli "oslobodioci".

И још падају...

[yossarian]

http://www.vecernji.hr/newsroom/news...957FDA4AD178.3

Slovenija otvara sve jame iz 1945.
Autor Vlado Zagorac

Slovenija će uskoro nastaviti sondiranje i istraživanje svih dosad poznatih lokacija prikrivenih grobnica žrtava poslijeratnih masovnih ubojstava. Tu je odluku donijelo mjerodavno slovensko Povjerenstvo za rješavanje pitanja prikrivenih grobišta koje je, s obzirom na veći opseg istraživanja, od vlade zatražilo i povećanje sredstava.

Predsjednik Povjerenstva Jože Dežmana kaže da je lani otkriveno gotovo sto novih grobišta pa je tako broj topografski istraženih grobišta u Sloveniji sada veći od 510, a uzmu li se u obzir manja i individualna grobišta, može se očekivati da će ih biti više od tisuću, gotovo dvije tisuće. Među njima je i 85 grobnica s posmrtnim ostacima Hrvata, a u još 16 grobova posmrtni su ostaci Hrvata s posmrtnim ostacima Slovenaca, Nijemaca, Talijana, Srba ili pripadnika drugih naroda.

Jože Dežman se zalaže za to da se nalaženju grobišta o kojima se zna samo iz svjedočenja posveti više pozornosti te dodijele veća sredstva. Prema ovogodišnjem programu radova, istražit će se više desetaka lokacija na području cijele Slovenije, među kojima je na prvom mjestu sondiranje protivtenkovskog jarka Tezno na području Maribora gdje je bilo, pretpostavlja se, najveće stratište u Europi poslije Drugog svjetskog rata. U planu je i istraživanje lokacije Bistrice ob Sotli.

Samo razmatranja
U proteklih petnaest godina problematika poslijeratnih masovnih ubojstava svodila su se samo na razmatranje toga fenomena. Topografska su istraživanja grobišta počela tek prije tri-četiri godine, a računalo se da će biti 50-60 takvih lokacija. Međutim, pokazalo se da je lokacija više od petsto, gotovo šesto. Slovenska je ambicija napraviti popis svih lokacija, potvrditi ili zanijekati je li riječ o stratištu, odrediti mu približnu veličinu te ga na odgovarajući način zaštititi, kaže Dežman.

– U Sloveniji je sustav za mandata različitih predsjednika bio tako postavljen da se izbjegnu prekapanja, što je bila ružna finta. Tako smo u Sloveniji održavali tabu o postojanju masovnih grobnica i pravili se da se time bavimo, potrošili gotovo tri milijuna eura za Teharje i Kočevski Rog, a da tamo nitko nije pokopan. Lokacija grobišta Tezno na području Maribora dokaz je vjerojatno najvećeg masakra u Europi na jednom mjestu nakon Drugog svjetskog rata.

Uspoređujući to sa Srebrenicom, mogu reći da Slovenija na svom ozemlju ima tri-četiri Srebrenice. Od Srebrenice su veća grobišta Kočevski Rog, Hrastnik, Tezno, Celje kao areal i, najvjerojatnije, granično područje prema Hrvatskoj na liniji Gorjanci, Macelj, Krakovska šuma te cijeli rub prema Hrvatskoj – kazao je Dežman.

Slovenski su istraživači dosad otkrili da je hrvatski egzodus, u odlasku iz Hrvatske prema Austriji i pri povratku, poplavio gotovo cijelu Sloveniju te da hrvatskih žrtava ima na svim smjerovima, pa i na lokaciji Ilirske Bistrice, gdje su Hrvati bili pomiješani s pripadnicima njemačkih postrojba. Ima ih i kod Radovljice, kao i tragova ustaškog zlata kod Zidanog Mosta, za kojim se sada traga.

Dežman je uvjeren da je najveći broj hrvatskih žrtava na lokaciji Tezno, gdje Slovenija treba obaviti sondažu terena, odrediti i proglasiti područje. U dogovoru s Hrvatskom pak treba odlučiti o postavljanju spomenika, mogućoj ekshumaciji ili ostavljanju posmrtnih ostataka i uređenju spomen-parka.

Bave se i izvršiteljima
Slovensko se povjerenstvo, osim otkrivanjem lokacija, bavi i naredbodavcima i izvršiteljima poslijeratnih masovnih ubojstava. Dežman na primjeru stratišta Konfin navodi brzojav Edvarda Kardelja, koji je poslan 24. lipnja Borisu Kidriču, u kojem on zahtijeva “čišćenje”, a već su sljedećeg dana ubijeni ranjenici, zarobljenici iz drugih krajeva Jugoslavije te ljudi iz okolice Logateca.

– Oni koji su odlučivali o likvidacijama bili su u samom vrhu vladajuće hijerarhije, ali su se odluke donosile i na razini lokalnih narodnih odbora, u kojima se odlučivalo o svakom čovjeku posebno. Tako u nekim selima nisu dopuštena ubijanja, ali ima i onih u kojima se klalo i ubijalo već oslobođene zarobljenike.

Odluke o likvidacijama pripadnika drugih naroda koji su se vraćali iz Bleiburga ili bili zarobljeni u Sloveniji donosile su republičke organizacije Ozne s obzirom na narodnost zarobljenika, a u određivanju lokacija, vođenju i izvršavanju sudjelovale su slovenske postrojbe koje su svuda bile nazočne zajedno s pripadnicima jugoslavenske vojske. Istraživanja pokazuju da je tu nedvojbeno riječ o suodgovornosti republičkih elita.

Odlučivanje je bilo kolektivno, a izvršavanje individualno – kaže Dežman i odbacuje tvrdnje da su masovna poslijeratna ubojstva u Sloveniji provođena po nalogu vlasti u Beogradu.

[yossarian]

Вечерње новости објављују фељтон о комунистичким стрељањима, преносим први део и линк за оне које интересују остали делов:
http://www.novosti.co.yu/code/naviga...6&feljton=5912

IGRE KAŽNJENE SMRĆU (1)

Glumci - streljani!
13. maj 2007

Piše: Miodrag - Mija Ilić


“JEDNOG dana, krajem oktobra ili početkom novembra 1944, svratio sam u dvorište `Glavnjače` i u dvorištu, na razbacanim cepanicama drva, zatekao Jovana Tanića, Acu Cvetkovića i Ljubu Vasiljevića kako bezbrižno sede i sunčaju se. Bio je lep dan (pravo miholjsko leto), a oni su sedeli bez straže u blizini. Seo sam kraj njih, dao im nekoliko cigareta i malo popričao”, seća se Branislav Anđelić, dugogodišnji scenarist Beogradskog dramskog pozorišta, koji je u tek oslobođenom Beogradu, kao partizan, imao dužnost da hapsi glumce, osumnjičene za saradnju sa okupatorom, i sprovodi ih na saslušanje.
U svom svedočenju, objavljenom 1990. godine u časopisu “Scena”, Anđelić dalje kaže: “Oni, kao i ja, mislili su da je njihovo hapšenje zabuna i da će vrlo brzo biti pušteni. Tanić i Vasiljević su u oslobođeni Beograd došli kao partizani. (Prema nekim svedočenjima i Aca Cvetković se priključio partizanima u leto 1944. - prim. M. I.). Na moje iznenađenje, Tanić je iz džepa izvadio mali damski pištolj i ponudio mi ga kao poklon u zamenu za jednu privatnu uslugu. Čudno je bilo to vreme: čovek koji će te večeri biti streljan imao je revolver u zatvoru! Sve to danas zvuči neverovatno i deluje nekako amaterski. Ali, jemčim da je to tako bilo. Sutradan sam opet svratio u `Glavnjaču`, jer sam prethodnog dana obećao Taniću da ću otići da obavestim njegovu suprugu gde se on nalazi i da mu donesem neke stvari za preobuku. Upitao sam jednog stražara, poznanika, gde su moji glumci, a on mi je rekao da su sinoć s ostalim izdajnicima streljani...”


U LISTOVIMA “Politika” i “Borba” od 27. novembra 1944. čitamo saopštenje Vojnog suda Prvog korpusa NOVJ o suđenju ratnim zločincima u Beogradu, u kome se obznanjuje da je 105 građana osuđeno na smrt i da su sve presude izvršene. “Smrtna presuda izrečena im je kao narodnim neprijateljima i ratnim zločincima, u smislu čl. 13, 14 i 16 Uredbe Vrhovnog štaba o vojnim sudovima “ - stoji između ostalog u tom saopštenju. Opšti razlozi presude su: što su pomenuti zločinci pripadali okupatorskim i izdajničkim terorističkim i špijunskim organizacijama, okupatorskoj oružanoj sili i izdajničkim vojnim organizacijama Nedića, Ljotića, Draže Mihailovića i drugih; što su svim svojim silama radili na učvršćenju Hitlerovog poretka u Jugoslaviji, odnosno protiv oslobodilačke borbe naših naroda i svih naših saveznika; što su ubijali borce Narodno-oslobodilačke vojske i poštene rodoljube, ili ih potkazivali neprijatelju, ili predavali, mučili, proganjali i ubijali; što su zborovima, štampom, radiom, predstavama, karikaturama i drugim sredstvima podupirali okupatorsku fašističku tiraniju i izrugivali vojničke i moralne napore slobodoljubivih naroda...
Da li su zaista streljani glumci, njih četvorica iz Beograda, i još sedmoro iz Niša, počinili tako teške ratne zločine?
U spisku steljanih, pod rednim brojem 83, navedeno je ime Aleksandra Cvetkovića, člana Narodnog pozorišta, uz sledeće šturo obrazloženje: “Kao glumac u raznim Nedićevim pozorištima i preko radija istakao se ismevanjem i omalovažavanjem Engleske, Sovjetskog Saveza, Amerike i našeg Narodnooslobodilačkog pokreta. Održavao je bliske veze sa Nemcima.”


NERAZUMLjIVO je zašto u istom spisku nema imena Jovana Tanića i Ljube Vasiljevića, likvidiranih iste noći kada je likvidiran Aleksandar - Aca Cvetković. Broj od 105 kažnjenih smrću nipošto nije konačan, jer su u tim danima mnogi poznati i manje poznati ljudi nestali zauvek, bez objave, suđenja, a često i bez dokazane krivice. Pored nekih ministara u vladi Milana Nedića i njihovih pomoćnika, pored agenata Specijalne policije i oficira u raznim kvislinškim vojnim formacijama, streljani su prosvetni radnici, novinari, studenti, prevodioci, lekari, zemljoradnici... Najčešće “obrazloženje”, saopšteno u nekoliko reči, glasi da je streljani bio agent Gestapa, da je potkazivao Nemcima rodoljube, da je imao tesne veze sa okupatorom, da je širio laži i klevete o oslobodilačkoj borbi, i slično.
Možemo pretpostaviti da su mnogi od njih zaista okrvavili ruke, baš kao što se pouzdano može reći da su neki izgubili život iako njihovi zločini i saradnja sa okupatorom nisu bili dokazani. U trenutku bezvlašća, kad je preovladavao princip boljševičkog obračuna sa “klasnim neprijateljem”, i kad je eksplodirala nagomilana mržnja, presudnu ulogu imalo je osvetništvo. Taj trenutak poslužio je nekima da unište svoje neistomišljenike, da prstom pokažu na one koji su im ranije smetali u karijeri, ili prosto da se oslobode svojih ličnih neprijatelja.
Koliko je to vreme bilo haotično pokazuje primer beogradskog glumca Lazara Jovanovića. U spisku streljanih, objavljenom 27. novembra 1944, pod rednim brojem 35, navedeno je njegovo ime, uz napomenu: “Denuncirao je više rodoljuba kod četnika, koji su ih pobili; ucenjivao je više poštenih rodoljuba i uzimao im novac da ih ne bi denuncirao četnicima; istakao se u širenju laži i kleveta protiv Narodnooslobodilačkog pokreta.” I pošto ga je njegova porodica ožalila kao nevinu žrtvu, on se jednog dana pojavio na vratima svog stana! Šta se s njim dogodilo, ispričao je mnogo godina kasnije poznati glumac Pavle Bogatinčević.

(Nastaviće se)

[BaneK]

Još malo o komunističkim zlodelima:

- zločini i pljačke Titovih komunističkih tirana građana koji nisu kao oni živeli od otetog i opljačkanog, nego od svoga rada i nasleđa svojih predaka,
- montirani sudske procese i na hiljade utamničenih,
- zabranjen povratak Srba na Kosmet,
- rušenje naših spomenika, crkava, naših svetaca, heroja, ratnika koji posejaše krv i kosti Srbijom, izgona srpske istorije, koja je morala početi od 1941. godine.
- žrtve Sremskog fronta od oko 30.000 neobučenih golobradih omladinaca iz Srbije, koje su komunisti izveli u frontalnu borbu pred mitraljeze, da se reše budućih neprijatelja,
- konfiskovanje imovine, oduzimanje zemlje, "dobrovoljno", batinama teranje seljaka u zadruge,
- specijalne vozove, salon-kola, feudalističke posede, lov na nisku i visoku divljač, privilegije kakve ni fedualci nisu imali,
- odlazak i paktiranje Velebita, Đilasa, Koče Popovića i Peke Dapčevića 1943. godine u Zagreb na podvorenje ustašama, za zajedničku borbu protiv srpskih rodoljuba.

Misao ideologa:

- "Mi ćemo iskoristiti svaku podvalu i svako lukavstvo, svaku nezakonitu metodu ili manevar, a zatim i svako falsifikovanje gole istine, sve što godi nama i našim tezama. Komunistička diktatura znači, ni manje ni više, nego punu i neograničenu vlast koja se oslanja na silu, apsolutnu vlast bez ikakvih granica, bez ikakvih pravila i bez ikakvih zakonskih okvira" (Lenjin).

[Invisibleman]

Ajde da neko napiše "crnu knjigu kapitalizma i neokolikijalizma".

[yossarian]

Invisibleman kaže: Ajde da neko napiše "crnu knjigu kapitalizma i neokolikijalizma".

Ајде.
А до тада нећемо другим злоделима да умањујемо или правдамо комунистичка.