Na vestern /a tako i na Indijance/ me je navukao ćale

Poštansku kočiju mi je pričao kao što su roditelji deci pričali bajke za uspavljivanje. Deda je bio zadužen za Tačno u podne. To je njegov omiljeni. Zane Grey i Karl May na polici na metar, nema šta nema, stripovi i romančići su po kutijama na tavanu, mirišu na kaubojštinu i memlu tavansku

Stan nam je nedaleko od bioskopa koji više ne postoji a u kojem su kaubojci bili glavni repertoar

ono što nisam gledala, a nisam mnogo, ja znam iz priča. Kad smo se igrali, ćale je uvek bio kauboj, a mi Indijanci. Kad smo malo porasli batu je to prestalo da zanima, a ćale je uspeo u mene da ulije sve svoje ljubavi i idole iz tog vremena. Pored dva sina ipak sam ja ta koja sa njim danas gleda Čarls Bronsona

(baš mu ovih dana jurim Adieu l'ami da gledamo zajedno, koji nema veze sa ovom pričom al' ima sa Čarlsom)
Iznad nas je živeo jedan dedica koji je bio rekviziter na snimanju filmova. Mnogo me je voleo, pa ja sad posedujem ogroman luk koji je nosio Vinetu u filmu, onaj lažni Vinetu, nemački, sa perikom, al' jedan jedini
Volim one sa Klint Istvudom, nekad napravim filmski maraton od dva dana, pucnjava na sve strane
Oni koji su mi dragi i ovako a i kao tatine uspavanke su: Čovek koji je ubio Liberti Valansa, Bilo jednom na divljem zapadu, Obračun kod OK korala, Rio Grande, Drvo za vešanje, 3:10 za Jumu, Za šaku dolara... ma, setićem se još
