Noćas gledam na Pink-u Frenki i Džoni... skoro nisam odgledao film... i bacio me u bedak samo tako... kako se lik zaljubio u 44,a ona 36,al' k'o na filmu i nahvatam sebe da se to meni neće desiti,a riknuću...
I tako mi se vrti ta misao... sanjaj nekretnine neke,neki auto,kupuj kerove i gaji decu,a zaljubićeš se o svetom nikad,a možda ni tad... u babe se ne zaljubljujem više...
Znači ostaje mi ljubav prema deci,životinjama i novcu,a Al Paćina iz ovog filma pomenutog doživeti neću... nešto mislim proživeo sam ga kao Toni Montanu,al' kapiram da mi ovo treba više,a ne vidim nigde ništa slično pred sobom...
Ne čudi što ljudi pod stare dane počnu da piju i pevaju 'gledam život prolazi kraj mene...'
Il' je ovo neki takav dan depresivan...