Vidim polja što se žitom zlate,
i na brijegu vidim rodni dom.
Svakog trena mislim na te,
zemljo moja!
A u polju moja duša spava,
usred žita, kao zlatni klas.
Postelja joj meka trava.
Zemljo moja!
I dok ja nisam tu,
pokraj nje,
da skupa predamo se snu,
svaku noć čujem glas,
koji zove:
“Dođi, sreća čeka nas!
Nigdje noći nisu tako plave.
Nigdje sunce nema takav sjaj.
Nigdje nisu takve trave.
Zemljo moja!
U tom klasu, nek’ mi ljubav spava.
Nek’ me čeka, ja ću brzo doć’.
Nek’ je ljubi tvoja trava,
Zemljo moja!
I dok ja nisam tu,
pokraj nje,
da skupa predamo se snu,
svaku noć čujem glas,
koji zove:
“Dođi, sreća čeka nas!
певала је седамдесетих исмета дервоз-крвавац. та песма ме некако увек враћа у доба сфрј. било је много безбрижније све... али, речи се само осипају ако покушавам да причам о томе. то су ипак дубоко интимне ствари... одрастање & спознаја сурове истине да је све то у принципу било неискрено...
али, послушајте исмету. била је то лепа земља.