Branimir - Džoni Štulić

[Goga]

Branimir Stulic Johnny, rođen je 12. aprila 1953 godine u Skoplju. Njegov otac Ivan, poreklom iz Nina (kod Zadra), radio je kao oficir JNA u tenkovskim jedinicama, u kasarni koja je se nalazila u Skoplju. Godinu dana posto je Johnny rodjen, njegova majka Slavica rodila je drugo dete, njegovu sestru Branku.
Zivot i detinjstvo u Skoplju obelezili su njegov govor, pa su zbog njegovog neobicnog naglaska, mnogi mislili da je bosanac. Medjutim vec sa pet godina Johnny se vraca u Hrvatsku, jer je njegov otac dobio premestaj u Jastrebarsko, mesto nadomak Zagreba. U tom mestu je on nastavio pohadjati osnovnu skolu.
Sezdesete godine porodica se seli u Zagreb, u novo naselje Siget, gde Johnnyeva majka zivi i danas. U tom naselju, kad su se Stulicevi doselili, jos nije bilo skole, pa su roditelji upisali Branimira u skolu u obliznjem Trnskom.

Maturirao je 1972. godine sa radom "Pariska komuna". Tema radnje vezana je uz njegovo zanimanje za socijalne i drustvene mane, a zanimljiva je posebno zbog toga jer je pisana neposredno nakon dogadjaja u Hrvatskoj 1971. godine. Rad je ocenjen odlicnom ocenom, ali je iz hrvatsko-srpskog Johnny je bio dovoljan.
Vaznu ulogu u tom periodu njegovog zivota odigrala je i Maja Ostir, koja je prijatelju iz skole pozajmila akusticnu gitaru, na kojoj je Stulic poceo svirati. Toliko dugo je zadrzao kod sebe da je prilikom vracanja morao izmeniti sve pragove na vratu instrumenta.
Posle gimnazije nije odmah upisao fakultet, vec je odlucio da prvo odsluzi vojsku. Zbog velikog broja prijavljenih kandidata morao je da sačeka nekoliko meseci, pa je uniformu napokon obukao u kasno prolece 1973. godine, da bi je nakon petneaest meseci skinuo i poceo studirati.

Studirao je filozofiju, medjutim odsek je nekoliko puta menjao, tako da se napokon zaustavio na sociologiji i tu "zalutao" negde "izmedju prve i cetvrte godine". Dogurao je do sestog semestra, ali nagomilavsi veliki broj nepolozenih ispita (posto je tada polaganje nekih ispita moglo da se odlaze do diplome) on je napustio fakultet, ali se i njegov interes ostvario jer je vec uveliko osnivao i raspustao bendove.

Mnogi njegovi poznanici iz vremena dok je studirao govorili su kako je Stulic bio "jedanaesta gitara".
Nije poznavao note, svirao je poput mnogih samoukih gitarista, a ukus mu nije bio u skladu sa vremenom, u to vreme je drzao da je sevdah nas autenticni zvuk, koji najbolje dolazi do izrazaja u makedonskim pesmama. Kao samouki gitarista, on je vezbao danonocno, i uvek je bio u potrazi za prostorom za vezbanje.

Stvorivsi bend koji se munjevito popeo na sam vrh ondasnje jugoslovenske rock-scene, u danima kada je Bijelo dugme vec stagniralo, Stulic je raspustio Azru i 1984. godine otisao u Holandiju.
U Holandiji je nastao, trostruki album "It Ain' Like In The Movies At All".
O ovoj ploci Johnny je rekao: "Ja sam naprosto morao nesto da radim u Holandiji. Cetiri godine sam se mucio sa tim albumom. Uradio sam dve verzije. Prva je imala neku gresku sa "Dolby" sistemom. Ova druga, koju sam izdao u Sarajevu takodjer je imala gresku, ali je ipak izasla. To je zapravo neka vrsta filma. Sve ono sto sam radio u Holandiji, stavio sam na tu plocu".

Iz prvog duzeg Johnnyevog boravka u Holandiji, tacnije u Utrechtu, datira i njegovo poznanstvo sa danasnjom mu zenom Josefinom Frudmaier, jednom od sekretarica gradskog doktora.

Stulic se 1987. godine vratio u zemlju. Sa sobom je iz Holandije doveo novog basistu, Steven Kippa. "Nasao sam ga na ulici, jednostavno sam ga nasao. To uvjek ide tako, vidio sam ga kako svirucka i pokusao. Svirao je celu 1987. i 1988. godinu, sa njime sam napravio Izmedju krajnosti i Zadovoljstinu - govorio je Johnny.

Godine 1991.godine Stulic se definitivno vratio u Holandiju i pre izvesnog vremena u razgovoru sa jednim novinarom, rekao mu je kako trenutno radi na prevodu Ilijade. Tom prilikom izdiktirao mu je nekoliko stihova koje je preveo:
"Bijes je tvoja pjesma, Ahilejov inat besmrtan i strasan, Lose uspomene Ahajcima nanose, Krasnim junacima podzemlje ogadi, A smrt i pustos darivajuci stupa, Ne da se goste ptice i psine eh, vec da bozja volja bude ispunjena".

Prva slova ovih stihova daju rec BALKAN.

Jednom je Johnny rekao da su mnogi Jugosloveni, a vaznije je biti Balkanac. Nedavno je dao odgovor zasto je radio onako kako ja radio:

"Htio sam biti odgovoran samo sebi!"

[broj310]

нигде до сад није писало о једној анегдоти везаној за џонија коју сам лично од љубише ристића чуо.

даклен, ономад, почетком осамдесетих година прошлога века (тачније 1983-ће) када је кпгт кренуо на турнеју преко баре, у америку, дотични је музичар ( мој идол тинејџерских дана (поред милана м. )) био у прилици да буде учесник "пројекта".
беше с њима и чувена македонска група "леб и сол".
и тако... пред почетак једне представе, влатко и момци из бенда су увежбавали неку ствар ... горе на бини. наишао џони, и виче
-влатко, хеј, влатко!
ови га одгоре не констатују, свирају...
поново он
-влатко, влатко!!
подигао главу влатко, са гитаре.
-шта је било џони?
-је л могу ја с вама да свирам влатко?

-не, не можеш ти с нама да свираш џони...

могу само да замислим ту ситуацију...

[DrinChe]

Sve Johnnyjeve ljubavi

Johnny je svoju suprugu, Nizozemku Josefinu Frudmaier upoznao 1984. godine prilikom prvog duljeg boravka u Amsterdamu. Ljubav se, pričaju njegovi znanci, dogodila nešto kasnije, a on se jednom prigodom izletio i kazao da se oženio ne iz ljubavi, nego iz interesa kako bi ostao živjeti u Nizozemskoj na osnovi ženina državljanstva i statusa. Josefine radi kao jedna od tajnica gradskog liječnika u Hauetenu te svojom plaćom praktički uzdržava muža posljednjih godina. Sa Štulićem je boravila u Hrvatskoj početkom devedesetih kada ju je upoznao sa svojim prijateljima i rodbinom. Oženili su se 1989. godine, a kako nakon toga nije objavljivao albume, nije poznato je li joj posvetio koju pjesmu.
Kazališna redateljica i bivša intendantica zagrebačkog HNK Snježana Banović-Dolezil široj je javnosti najpoznatija Štulićeva djevojka. Bili su u ljubavnoj vezi od 1981. do 1984., a tada je Johnny "otkrio" Amsterdam i Nizozemsku. Veza je pukla, a Johnny je snježani posvetio pjesmu "Volim te kad pričaš". Početkom 80-ih, kada se pojavio singl "Balkan" i naglo počela rasti Azrina popularnost, Štulića je na prve koncerte svojim automobilom vozila Branka, starija kći čuvenog političara Vladimira Bakarića. Ljubavna veza nije dugo trajala, Johnny joj je napisao pjesmu "Odlazak u noć", a Branka se preselila u Toronto, gdje i sada živi. "Hladan kao led" i "Suzy F." pjesme su koje je Johnny napisao Austrijanki Suzy, s kojom je bio u kratkoj, ali strasnoj vezi. Nepredvidljivi je glazbenik kratko bio zaljubljen i u Mirnu Crnobori, koja se kasnije udala za drugog Azrinog basista Stevena Kippa i s njim sada živi u Nizozemskoj. Kao spomen na tu Johnnyjevu ljubavostala je pjesma "Slučajan susret". Jedna od najljepših Azrinih pjesama "Gracija" nastala je u fazi Štulićeve zaljubljenosti u Graciju Pedić, bivšu suprugu rock kritičara Koraljka Pasarića , koja se kasnije udala za Igora mašturka.



Izvor: Arena, No 2290

[DrinChe]

Autobiografski zapisi Džonija Štulića

Glavni junak aktuelnog dokumentarca Sretno dijete Igora Mirkovića, posvećenog muzičkom novom talasu s početka osamdesetih, je Branimir Džoni Štulić, kontroverzni frontmen nekadašnje kultne novotalasne grupe Azra. S tim što u filmu Štulić zapravo nije prisutan. Odbio je da se pojavi pred kamerama, tako da, umesto njegovog svedočenja, savremenici pričaju o njemu i Azri. Sudeći po filmu, ispalo je da se priča o jednom popkulturnom fenomenu koji je odredio odrastanje čitavih generacija u socijalističkoj Jugoslaviji, zapravo vrti oko njegovog odsustva, zanimljivijeg i uzbudljivijeg od prisustva ostalih aktera tadašnje muzičke scene. Danas, tačno trideset godina pošto je napisao Balkan i dvadeset godina pošto je prvi put napustio Balkan i nastanio se u Holandiji, o odsustvu Džonija Štulića i njegovom "potpunom koncentrisanju na odbijanje", ispleten je čitav mit. Manje ili više prisustvovali smo izdaji načela zbog kojih je navodno krenula u rokenrol avanturu većina novotalasnih prvoboraca, ali Džoni je odbio da nam priušti to zadovoljstvo. To je i razlog što Mirković njegov slučaj naziva "posljednjom nedovršenom pričom novog vala".

Na stranu obožavatelji, ali dok je bio prisutan, Štulić je nekako bio manje zanimljiv. Sem s početka karijere, nikad nije bio sasvim prihvaćen od medija. Što je snimao bolje ploče, zaključno sa fenomenalnim Krivim srastanjem, dobijao je sve gore kritike. Nekako je previše pesama napravio, previše je albuma snimio, previše pričao o politici, psovao, previše filozofirao, previše mu je bilo stalo do toga što je radio, previše je bio težak, prgav, tvrdoglav i nestrpljiv. U prvom naletu 1980–1983. snimio je i objavio ukupno čak sedam albuma, od kojih jedan trostruki i dva dvostruka. Boks set od sedam CD-ova Azre, uglavnom iz ovog perioda, bez njegova učešća upravo je objavio Siti rekords Željka Mitrovića, srpskog pinkoidnog medijskog mogula i verovatno budućeg vlasnika Kroacije rekordsa. Danas pesme zabeležene na njima zvuče kao sa druge galaksije. Nekonfekcijske i neprepričljive. Retko ih možete naći u etru.

Nakon erupcije energije i talenta s početka osamdesetih, Štulić je opsovao, okrenuo se i otišao u Holandiju. Apokrifna priča kazuje da je nakon šetnje po zagrebačkom Gornjem gradu seo u taksi i rekao taksisti: "Vozi me u Amsterdam, ja ovde više ne mogu…" Posle par godina, zadržavajući stalnu adresu u Beneluksu, vratio se i snimio još nekoliko albuma. Pesme su ovoga puta bile u sasvim novom registru, bez "energije pobune". "Iscurio je virus boje neba", priznao je, a ploče su sada nosile višak razočarenja i melanholije. Sevdaha, ako hoćete. Nad njima kao da je stajao koenovski moto: "Svaki čovek ima način da izda revoluciju – ovo je moj". Ali, kad se podvuče crta, ono što je jedino važno u svemu tome, i nije bila pobuna – i u "revolucionarnom" i u "antirevolucionarnom" periodu, Štulić je napravio neke od najlepših pesama domaće popularne muzike.

A onda se sve raspalo. U raspadu Jugoslavije, u kojoj je prodao milion ploča i u kojoj je odsvirao minimum dva sata u svakom mestu do koga je bilo asfalta, Štulić je odbio da odabere stranu. Izuzev jedne tihe posete Beogradu 1995, kojom prilikom je Komuna objavila par CD-ova nalik na Anthology Bitlsa – nije se više vraćao. Poslednje njegove fotografije dostupne medijima stare su skoro deset godina. U ovdašnjim i hrvatskim medijima tek povremeno se pojavljuje. Kada se oglasi, to je uglavnom kada ga novinari pozovu telefonom, a on im kaže da ga više ostave na miru, da ga interesuje samo fudbal, i još iskoristi priliku da otera u kurac ko mu se namesti. Ali ništa zato – novine s vremena na vreme objavljuju intervjue s njegovim bivšim devojkama, bivšim prijateljima, bivšim kolegama. Pre nedelju dana najtiražniji časopis na Balkanu, novosadski tabloid "Svet", preneo je iz hrvatske "Arene" povelik tekst o njemu i naslovio ga "Genijalni seronja". Poenta i zaključak većine novinskih napisa o Štuliću su u stilu "ludilo gospodina Štulića se nastavlja". Pa u čemu je ludilo gospodina Džonija?

Najpre u tome što je besramno odbio da profitabilno evoluira u ustašu ili četnika, ali i da danas bude nostalgičan za počivšom Jugoslavijom. Dalje, što je ostario bez grotesknog "Petar Pan sindroma", pa ne glumata okolo ocvalog pankera pokušavajući nešto na sitno da ušićari. I što usred glamuroznog kapitalizma kojem prisustvujemo tvrdoglavo odbija ogromnu lovu koja se meri desetinama hiljada evra za samo jedan nastup. A ko danas odbija lovu (bez koje se ne može)?

I ima li u ovom ludilu sistema? Kako za koga. Za onoga ko voli stih "kad kiša potjera narod sa ulice nekako joj se ljudskiji pričinja grad" – ima.

Međutim, kao najzanimljiviji i najintrigantniji aktuelni detalj, najčešće se uzima to što u svom holandskom "egzilu" prevodi, prepevava, ponovo ispisuje – kako god – prethrišćanske klasike, od Homera nadalje. Istina, gledano sa strane, ima u tome nečeg što podseća na bartlbijevsko "Ne", na Učelov slučaj perspektive, na Hauarda Hjuza, na slučaj Borhesovog Pjera Menara (u Institutu Pjer Menar Roberta Moretija uči se da se kaže "ne" na više od hiljadu predloga, do onih najbizarnijih do onih najtežih za odbijanje). U Beogradu je u izdanju Komune 1995. objavio svoj "prepev" Ilijade, koji je većina ocenila kao "genijalnu budalaštinu". Džoni je ipak, sledeći svoj kompas, nastavio dalje. Nije samo preveo Ilijadu i Odiseju. Preveo je i celog Tukidida i celog Herodota i Ksenofonta i Empedokla i Apolonija Rođanina. I nije samo prevodio stare Grke. Preveo je i Bhagavad Gitu i Lao Ceovu Knjigu o Taou, i još toga. I nije samo prevodio i prepevavao, nego je i "rapsodirao" – povest o Aleksandru Makedonskom i istoriju Balkana. Štulićev "Zbornik" je neobična balkanska Kalevala u kojoj su se, pored ostalog, našli Konstantin Porfirogenit, Ljetopis popa Dukljanina, Vasilije II Bugaroubica, narodne epske pesme, Krležine Balade, sećanja o Crnjanskom, Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihailovića, Smrt Marka Kraljevića... Kaže da bi njegov holandski prevodilačko-prepevačko-rapsodsko-istorijsko-književni opus stao u nekih jedanaest brojeva – "kao nogometna momčad". Osim toga, Štulić je u petnaestercu ispisao i neku vrstu svog amarkorda – stihovanu zbirku autobiografskih zapisa i uspomena.



Izvor: VREME, No 726

[DrinChe]

Džoni Štulić: Sećanja (1)



KUŠATI SVAKOG OD VAS ŠTO VIŠE ZADOVOLJITI

Na jesen početkom školske godine sedamdeset
Sedme imadosmo kao četvorka prvi nastup
U Dubravi zavjesa se otvori i mi prvu
Stvar krenemo žica mi puče zastor se zatvori
A mi u znoju lica svog žicu promijenimo
I drugu stvar počnemo kad drugoj gitari struna
Prsne opet se zastor navuče i jošte više
Znoja prolije i po treći put nova popjevka
Grune i opet meni žica pukne i ponovo
Zavjesa i tako desetak puta sve do kraja

A početkom juna sedamdesetosme odemo
U Vinkovce i stignemo popodne čekajući
Da se pojačala i pozornica postave tek
Dođu neka dvojica i zažele naše blanje
Vidjeti mi im pokažemo a sve su jeftine
Trećerazredne bile oni se odmah lijepo
Uozbilje i pokupe i da znate nijesu
Bili u krivu bar ako danas mene pitate

Mjesec dana poslije toga dođosmo u Požegu
Gdje nas društvo za doček od samih mladih pankera
Dočeka i muških i ženskih izbodenih svima
Rinčicama kroz uši i noseve desetak njih
Istog časa kad nas ugledaše onako zdrave
Neizbodene i svakodnevne počeše se na
Mah topiti i ne znajući kamo oči svrnuti
Niti kako nelagodu sakriti jerbo su se
Grozno u nama prevarili i razočarali
Doduše mi smo tu zadano odsvirali ali
Nismo dojam nimalo popravili ta kako bi

A sedamdesetdevete hladne zime s bog te
Pita kojom postavom odsviram Ljubljanu i tad
Čekam zadnji vlak za Zagreb u pola dva izjutra
Koji stiže iz Trsta uđem premda jedva jerbo
Krcat je bio tako da sam kao sardina na
Hodniku s gitarom četiri sata do belog
Zagreba proveo ono što me je ponajviše
Izluđivalo bile su dvije babe koje su
Cijelo vrijeme kraj mene stajale onako
U crno zabrađene noseći veliku lutku
Sa sobom iz Trsta a išle su negdje tamo u
Slavoniju rista znači još par sati dulje od
Mene u sedamdesetima stare žene sve od
Trsta na nogama pa do onamo što su samo
Italijani mislili o nama bog te mazo

A kad smo već kod Talijana par godina prije
Ovih događanja krene zagrebačka družina
Studenata u Italiju proslaviti netom
Završene studije na povratku dođu busom
Na granicu pošto se duga povorka stvorila
A tadašnji busevi nisu imali zahoda
Pošalju cure naprijed momke a jedna kojoj
Je bila sila uzme konzervu od koka kole
Spusti je na stepenicu kod zadnjih vrata i nad
Njom čučne na to potpuno slučajno vozač pošto
Je vruće bilo otvori vrata a svi Italijani
Carinici i ostali tamo složnu nadignu
Graju i zdušno navijati stanu bravo bravo

Sedamdesetdevete s proljeća probam ja s
Parnim valjkom u Husovom stanu dva tjedna stvarno
Svirali smo šest mojih i šest njegovih pjesama
Kad na jednoj od zadnjih proba prije odlaska u
Studio demo snimke puknuti uhvati mene
Hus a upravo smo njegovu pjesmu svirali gdje
Prevrćem očima te i njemu i meni smjesta
Postade jasno da se i za tisuću godina
Nećemo složiti naravno snimke pokažu da
Nisam dovoljno čvrst ali molim vas pokušajte
Samo zamisliti moje su pjesme tada dvije
I po minute trajale a pedeset obrata
Akorada su imale i to ne durova i
Molova već pošto sam došao sa akustične
Gitare dimova majeva suseva pluseva
I pripadajućih minusa dok su te njegove
Trajale pet minuta sa puke četiri harme
A mol G dur F dur E dur i kao za inat baš
Smo neki bluz svirali znači svakih po minute
Udariš jednu dobu tad sam mlad bio kalio
Sam se pa sam i toliko izdržao no danas
Mi i na samu pomisao žuč proradi alo

Nazaj na Azru osamdesete krajem oktobra
Svirka u Ivanić Gradu kino sa sjedalima
Prvih par redova popunjeno ostalo prazno
Budući sam ja već tad imao scensku obleku
Tu koju možete vidjeti na omotu prve
Ploče znači konobarske crne hlače od nekog
Polimera koje su imale porub jer tako
Su napravljene da se ne trebaju peglati čim
Sam na pozornicu stupio diže se prvi red
Jednodušno i napusti dvoranu u znak surog
Prezira i prosvjeda protiv toga mislim ruba
Na hlačama jer ne samo da to nije novi val
Nego i muljam a da ni ton odsvirao nisam

Par tjedana prije toga evo nas u prestolnom
Beogradu na živom snimanju Nedjeljnog oko dva
Sata popodneva ktome Parafi i Prljavo
Kazalište te neka mjesna skupina Krvava
Meri mi nikad bolje nije zvučala cijela
Jugoslavija je uostalom to gledala tek
Neposredno prije toga uvrijede se prljavci
Otvoreno gađenje i mržnju glede tih Srba
Iskazujući a ja čim ugrabim tren uđem u
Svlačionicu i velim Houri kako možeš
Tako a on se izdere na me i pošalje me
U pizdu materinu te se ja povučem a on
Ene ga frajeru sušta snošljivost čistih ruku

Sedam godina potom sjedimo u Makarskoj u
Društvu Galije oni su tu dvomjesečnu gažu
Imali a mi na turneji svirku opičili
Tek s njima je tada jedan rasta svirao bas
Gitaru i ja onako nevezano po naški
Kažem Neši ovaj je najbolji među vama a
Neša me krvnički pogleda i veli mater ti
Jebem a zbilja je čovjek u redu bio jer je
Par tjedana potom videći Azru u Splitu na
Gripama procijedio da je Azra avion
Diže se diže i ode a baš tako je bilo

Devedeset i pete u Košutnjaku igram ja
Nogomet u dvorani i pošto sam uvijek žicar
Bio ostanem poslije svoje momčadi da bi
Jednoj koja nije imala dovoljno igrača
Pomogao tek vozi me jedan od njih kasnije
U grad i pita me ko si ti zapravo a ja
Velim Džoni Štulić a on će mislio sam da si
Profesionalni fudbaler a meni premilo


Autor: Branimir Štulić

[DrinChe]

Džoni Štulić: Sećanja (2)

JA POD STOLOM A POD KIM SI TI VEDRA PJESMA VELI

Kako si mogao agi obećati da ćeš mu
Naučiti magarca za deset ljeta pričati
Seljani će Nasrudin Hodži a on će ma neću
Ga ja naučiti ali morti će prije aga
Odapeti tako početkom osamdeset treće
U Beogradu ušuškam se u društvo tica sve
Ljepotica službenih manekenki ne znaš koja
Je ljepša na svojim sijelima u strogo ženskom
Društvu mene su snosile kao kurve siroče
Tek bude među njima jedna najviša koja je
Zbilja božanstvena bila mene je podsjećala
Usporedimo li malo s velikim na onog
Košarkaša traktoristu Tasića koji je u
To vrijeme igrao samo zato što je najviši
Bio pretpostavljam negdje dva i deset moj prijo
Ali ga u podhodniku čestitog uhvatiše
Gdje viski krade mislim osim visine ničega
Drugog imao nije pa se ni ova vještinom
Nije isticala ampak je vanjštinom blistala
Par godina potom upitam što je s njom pusti
Bre napravio joj neki taksista dvoje djece
I otišao divnu je ucvilivši jebote

To me podsjeća da sam moguće sedamdeset i
Pete gledao u zagrebačkom Domu sportova
Ćosića gdje sa vrha reketa koš zakucava

Svega je osim sreće Jugoslavija imala

Premda dugo je takova dična i potrajala

A kako i ne bi kad su mi na straži a toplo
Ljeto je lijenog nedjeljnog popodneva bilo
Tisuću devetsto sedamdesetčetvrte alo
Kad su mi u vojski kažem snenom pušku ukrali

Šest godina poslije toga sjedimo u travi
Kraj piste sarajevske zračne luke negdje rujna
Mjeseca u trojci čekamo na zrakoplov kući
Nigdje žive duše rano popodne nedjelja je
Vruće u džuboksu na aerodromu imaju
Balkan i Šta da radim a ja grickam travku gledam
Jarom pritisnuta okolna brda omaglicu
Korov i bumbare odnekuda zvuci dopiru
I baš sam svoj na svome kao desetka na kecu



ETO KAKO SAM PRESTAO ZA PENEZE SKRBITI

U proljeće osamdeset prve odoh u mjesnu
Banku zapravo veću prostoriju vidjeti da
Li mi ča dođe uđem oko šest uri popodne
A odaja krcata obližnjim šljakerima sa
Gradilišta dođem na red pružim karticu žiro
Računa i pitam ima li šta ovaj reče na
Moje iznenađenje ima hoćete li sve ja
Rekoh sve misleći koja stotina maraka kad
On vadi iz sefa svežnjeve vezanih dinara
Jerbo odjednom je petnaest hiljada maraka
Pristiglo i ja se znojit stadoh pošto cijela
Soba ne samo zuri u mene već mi i za vrat
Duva a tad još nije Tuđman zbog istog razloga
Crtu u bankama povukao i da zlo bude
Veće ništa nisam ponio gdje bih sve tê šolde
Stavio i tako natrpam ja ove svežnjeve
Pod bluzu kanda banku pljačkam te presavijen ka
Trudnica pridržavajući laktovima skute
A trbuh obujmivši pođem kući i od tog sam
Dana prestao o novcima voditi računa

Međutim osamdeset i treće nisam zbog toga
Najveći porez u gradu Zagrebu imao već
Zbog svojstvene nesebičnosti naime ljubeći
Muziku snimio sam za svoj trošak Fazane i
Srastanje recimo pedeset hiljada maraka
Jugoton mi je to platio ali par mjeseci
Potom to je iznosilo četrdeset ne samo
Poradi obezvrijeđivanja dinara već i
Zato što nisam računao putne troškove i
Slično elem to sam bio primoran učiniti
Pošto u to vrijeme Jugoton nije mogao
Zakonski u inostranstvu poslovati te je sve
Preko moga žiro računa išlo mimo toga
Došla mi je lova od svih prethodnih ploča ali
Nisu mi to na tri godine razdijelili na
Što sam imao pravo već su mi i po plaćenom
Porezu i nadalje šolde plijenili sve dok
Nisam osamdeset i sedme potvrdu donio
Ali svejedno nisu mi ni dinara vratili
Zašto to velim zato što sam osamdeset osme
Radeći Balkansku rapsodiju u tri mjeseca
Pet boravišta promijenio seleći se ka
Don Kihot budući me je i rođeni ćaća iz
Stana potjerao a milioni su nitkova
I onda i sada imali barem gdje spavati
Da ne spominjemo aute i kućerine a
Kamoli plaćanje poreza i onda kažu to
Je naše i uzmu pa čak i ne trebaju išta
Reći civilno društvo sjeme ti se zatrlo i
Tebi i tome koji na tvoj račun živi a da
Te ne priječi živjeli Mongoli hoću reći



TELEMAŠE POŠTO TI JE PONOS VEĆ NABUBRIO

Osamdeset i pete zaželim knjigu Big bang u
Tristo primjeraka izdati tako neki spomen
O sebi ostaviti a i uljudbenu ravan
Podići no budući sam bio u Holandiji
Nisam to osobno mogao učiniti te sam
Lajnerovoj ženi prepustio sve priređeno
Obaviti jer kao što Telemah reče nikog
Dokonog smislit ne mogu tko mi sljedovanje
Jede međutim otkako sam ja to plaćao a
Trebalo je novce iz Jugotona dići morao
Sam punomoć načiniti koju mi je odvjetnik
Iz Zagreba sastavio a ja kod bilježnika
I u poslanstvu dužno ovjerio to sređeno
Ja po dogovorenom punomoć natrag zatražim
I dobijem ali u žurbi i ofrlje znači
Neovjereno kao nisam imala vremena
Pomislili su da je sve njihovo ako umrem
I premda je toga i ranije bilo otada
Su mi doista o glavi radili i ne samo
Oni mislim takvi su to pozemljari moj prijo

Osamdesetsedme se Janković koji je kao
Ćata negdje radio zdušno ponudi nastupe
Po selima urediti te uzme svu lovu i
Na svoj račun prebaci a da stvar bude još gora
Počeo se ko pijani grof ponašati jerbo
Mu je sjekira u med pala držeći se točke
Usmenog dogovora kako će mu peti dio
Pripasti ako sve bude u redu ali pošto
Očito nije ćopi sve novce kao zalog i
Na sud me stavi elem probudi me jednog jutra
Pađen u svome stanu gdje smo spavali i snenog
Na sud odvede pošto je htio svoje dobiti
I tako smjeste me za govornicu i tu ja u
Zid piljeći rečem nikoga ne imenujući
I skoro bezvoljno kako je bilo što poluči
Da Janković spor u ime naroda dobije a
Da je poznati menedžer neki mu glazbenici
Posvjedoče iako dinara poreza dotle
Platio nije a i kako bi kad je ka pisar
Ili računovođa smjerno platu dobijao
I tako sam ja koji je sve novce zaradio
Bez kinte ostao pucam od smijeha naravno



ZAŠTO JE PRESTAO TAKO MU JE DOBRO STAJALO

Čim sam primijetio da i sa naočalama
Pjevam sklopljenih očiju namah sam ih skinuo



NIT MI JE POVJEROVALA NITI SE NASMIJALA

Tek osamdeset i treće misleći posjetiti
Ameriku odem u američki konzulat u
Zagrebu vizu zatražiti kad me konzulica
Upita gospodine Štuliću kako možemo
Znati da ćete se vratiti a ja velim moram
Porez platiti vizu nisam dobio boga ti
Živi dokaz kako se sa ženom nije šaliti
Pošto smisla za humor nikada neće imati
A to je upravo ono što nas od drugih bića
Razlikuje il bar si tako volimo laskati



A TKO BOljE SVIRA GITARU HENDRIKS ILI STIV REJ VON

Jednom zgodom osamdeset pete u Frankfurtu vidim
Sebe u glazbenom dućanu gdje se rasprava tko je
Bolji Hendriks il Stiv Rej Von zapodjela ja sam bio
Za prethodnoga a momak u prodavaonici za
Potonjega tek primi on to izdanje toliko k
Srcu da skroz zapjenjen potegne zadnji dokaz kako
Stiv ima crnu dušu našto ja ladno primjetim da
I Hendriks isto nato čujem gazdino kikotanje
A trinaest godina prije toga na beogradskoj
Željezničkoj stanici s gitarom u presvlaci od
Platna u cik zore šećkam čekajući bus za Zagreb
Po redu vožnje kad mi pristupe kći i mati vele
Oprostite gospodine je l to vaša gitara
Na moje začuđeno da one će a koja je to
Vrsta kontrabasa toga sam se sjetio pet ili šest
Godina potom kad je Dražen Vrdoljak preveo Rok
Enciklopediju i svaki dabl bejs ka dupli bas
Poslije ne samo da je Plavu travu zaborava
Napravio već je i javno rođendane slavio



ZAŠTO TRULI NOSI KACIGU NA GLAVI KAD IZLAZI

Sveduša je zbilja u svemu prisutna evo jednog
Primjera krajem pedesetih Truli je svirao bas
Gitaru ali je nije imao stoga riješi
Dotičnu napraviti pošto je bio u posjedu
Slike jednog sastava sa gitarama i njihovim
Mjerama članova sastava mislim uzme šiber te
Izračuna promjer gitare spram tijela pa dade
Gitaru sačiniti međutim pošto je sjena na
Slici bila zaključio je da bas ima pet žica
I takav je svirao sve dok par godina izatog
Nije pravi Fender vidio i grozno se snuždio
Ne zbog četiri žice već što mu je bas i veći
Bio i bolji zvuk imao dva desetljeća posle
Toga Fender stvarno izbaci bas s pet žica alo



NE SAMO DA SI SE ODMETNUO NEGO I VRIJEĐAŠ

Izvrsni živi album Filma iz Kulušića ima
Publiku i pljesak iz Studentskog Centra sa uzvratnog
Gostovanja beogradskih sastava u Zagreb gradu
Točnije rečeno sa Riblje čorbe dodatno tome
Nadosnimavanje glasova i gitara a što se
Lako ustanoviti može usporedbom dotičnog
Sa mojim Ravno do dna gdje je osamsto ljudi duplo
Manje nego u Studentskom Centru Piko Stančić ktome



TA KMETOVI NAVEK VOLE NEKAJ DOMA PONIJETI

Drugom zgodom krajem osamdeset treće povedem ja
Lajnera prvi put sa sobom u inozemstvo da bi
Ploču snimili dođemo kod Cetinića i započnem
Sa Klinčekom i ritam mašinom stoga ode Lajner
Kad za dva sata zazvoni telefon iz policije
Uhvatili Lajnera kako u šopu knjigu krade
Cetinić ga izvuče a ja preko toga prijeđem



ZAŠTO SU MIKENJANI KORISTILI IJEKAVICU

Zamislite lijeno popodne na rivi pod zidom
Od klesanog kamena svakih pol sata mine koji
Umirovljenik s rukama na leđima a dolje
S remorkera udarac čekića zvekne odjekne
Zamirući u ljeskanju mora fjakaste bonace
Pedeset metara poviše na izlazu za cestu
Velikim slovima AZRA piše do odlaska dalje
Na svirku još ura vrimena imade ostala je
Džoja i boca nepopijenog gemišta od juče

To ljeto pred rat imadoh stvarno najbolje nastupe
Od četristo ljudi pa naviše bilo bi ih manje
Da nijesam otvarao gažu riječima dobro
Veče mi smo HARI MATA HARI i sviraćemo vam
Naše najveće uspjehe mislite da su kužili

A kad smo jednom zgodom stvarno kao Bitlsi divlje
U hotel uletili nekom ženskom praćeni jerbo
Zbilja smo ludo odsvirali pa smo pred njima je da
Bilo je i takvih morali giljati reče nama
Recepcionar znate kako se to radi vi olfa
Kao otključavate a zapravo zaključavate
I ne zaboravite vašeg portira i tu migne

A drugom zgodom došavši u Đakovo zabavljam ja
Namjernike čekajući momke koji se nekuda
Izgubiše kad eto njih sa cekerima a sve za
Njima leprša od perja ka za okupatorima
I u takvom raspoloženju prilegnemo na svirku



OKUPAJ ME I NA GRUDI PRIMI SVOJE PA ME SPALI

Huovci prvi na pozornicama lomiše gitare
Zatim Hendriks i Jardbrdsi ja petnaest godina
Potom a Riblja čorba dvadeset tri poslije mene



AL ŠTO BIH SE PONAVLJA MENI JE MRSKO IZNOVA
GOVORIT ONO ŠTO VEĆ RAZGOVJETNO KAZAH VALA

U redu zašto sam u živo puno bolji nego
Na snimkama zato što se oni koji nošahu
Daske za pozornicu zvahu scenski radnici ti
Koji duže studio snimatelji a ostali
Koji su bananu okusili sladokusci da
I ne spominjem ine koji auto vidješe
Pa da su automehaničari pomisliše
Ukratko lezilebovići se uzoholiše

To je upravo i prvi razlog zašto se zemlja
Raspala drugi je što je Tito predobar bio
A treći je strani čimbenik što se babi htilo
To joj se i snilo il već tome slično viđeno

Razlika između akustične i električne
Gitare je kao između malog i velikog
Nogometa pardon glasovira i orgulja u
Svakom slučaju glazbenike možemo staviti
U tri razreda kod gitare to su oni koji
Trzaju žice s više ili manje uspjeha
To je prvi razred oni koji sviraju blanju
To je drugi razred a oni pak koji sviraju
Muziku to je treći razred ono što podjelu
Uslovljava je odnos prema sredstvu znači prvi
I drugi razred pristupaju tamburi ka pukom
Oruđu dok je treći razred za oružje drži
I sukladno utoliko manje slobodu ćuti
Njime da se kurči iako bi i on da ruži

Ampak po Tinu Ujeviću proza je jebanje
A poezija drkanje pjesnika opet dvije
Vrste ima oni koji su svjesni sebe ali
Baš ništa im se pod milim bogom ne događa i
Oni koji takoreć nesvjesno prate zbivanja
Uostalom najbolji nogometni sudija je
Onaj koji se najmanje vidi na igralištu
To je primjereno i mnogom drugom stanovištu
Budući sam na Fazanima i Krivom srastanju
Premda to nije važno odsvirao bas gitaru
Koliko para toliko i muzike k vragu
Cetinić je tri pjesme odsvirao na Srastanju
Mislim bas gitaru ali to ne igra ulogu



ČA NAD STRAŠNIM NJEDRIMA UZVALJANOG MORA RIBE
HVATAJUĆI GUSTA KRILA U SLANOJ PJENI KVASI

Devedesetpete izdajem ja knjigu Božanska
Ilijada u Beogradu dođem u vrijeme
Kad se to il uvezivalo il umnožilo
A to je u nekom podrumu bilo gledam i sve
Ne vjerujem u knjigovežnici svojim očima
Kad me gazda pogleda i drekne šta čekaš tamo
Nosi to a ja iz okreta ka struna zapeta
Skočim kad on jekne ama ne ti okrenem se a
Iza mene stvarno neki koga nisam vidio
Tko ne bi guzicu samo da bude Homer dao

Četiri godine prije toga penjem se uz Baš
Čaršiju u Sarajevu za sutona a dugu
Kosu sam imao kad mi jedan iz mraka sjedeć
Pred vratima dobaci što ti je to odozada
A ja velim ono što mi fali sprijeda našto
On zarže od smijeha i kane i meni ba

Vlado Kalember je među prvima od sredine
Osamdesetih godina živio od plej beka
Po diskotekama te bi obično pred nastupe
Posjećivao mjesne radio postaje gdje bi
Redovno pustili Klinček stoji pod oblokom a
Onda rekli dragi slušaoci kao što već i
Sami pogađate Vlado Kalember to mi je on
Sâm kazao a ja uzeo zdravo za gotovo

Kako sam se samo razočarao kada mi je
Bora Čorba zaprisegnuo da najbolji stihek
Srpskog rokenrola naime rado ide Srbin
U vojnike nije njegov već da ga je od nekog
Drugog uzeo a tako mu je dobro stajao

Kao i primjedba Crnjanskog Krleži znači i
Tebe su kupili našto se Krle razbjesnio



KAD TREBAŠ NIGDJE NIKOG NEMA ČA TU NOVOG IMA

Čuvenost i smiješnih strana imade na primjer
Osamdeset i prve se govorilo da ako
Uzmeš praznu kutiju šibica na kojoj piše
Azra i baciš je na Terazije za ciglih
Petnaest minuta se zakrči sav promet zbilja
Devedesetpete kad god sam ulicom išao
Autobus bi se gradskog prevoza nakrivio
Prema onoj strani gdje bih se zatekao mislim
Dok bi na zeleno svjetlo čekao a jednom sam
U kolima sjedeći pored busa čekajući
Na crvenom ugledao o staklo priljubljene
Noseve kao krumpire bilo mi neugodno



DRIBLATI ZNAČI SLINAVITI EJ NE BUDI BALAV

Tek nogomet je najbliži šahu po tome što su
Beskonačne mogućnosti veličajnih poteza
Ja ću navesti dva koja samo jednom viđeh i
To oba iz šezdesetih na Svjetskom prvenstvu u
Čileu šezdesetdruge a gledao sam ga na
TV jedan tuče škaricama sa polovice
Igrališta ali iskosa bezmalo sa crte
Vratar krajnjim naporom bacivši se izbacuje
Loptu preko prečke drugi u Zagrebu moguće
Šezdesetosme u proljeće gostuje Partizan
Na Maksimiru e sad desni bek skoro iz svoga
Kuta na kraju igrališta izbija dugu baš
Napucanu žogu ravno po crti a Galić je
Centarfor u punom trku sa pola igrališta
Petom preko glave prebacuje i stiže tik na
Samoj ivici pokraj rubne zastavice i tu
Divno zavrne na šesterac a suigraču mu
Lopta kosu okrzne ne gremo na utakmice
Samo zbog pogodaka i pobjeda razumete

Uostalom par godina prije toga bio sam
Na Plinari starom Hajdukovom placu OFK
Beograd je gostovao pratio sam rođaka
Po nekom drugom poslu pa smo slučajno svratili
Zašto to kažem zato što sam jedini za goste
Među petnaest tisuća ljutih Dalmatinaca
Glasno navijao rođak se usrao i sveđ me
Kišobranom ubadao da umuknem ništa mi
Nije bilo prođoh lišo nisam môra popio

Opet nogomet se premda lov i rat oličava
U jednom od života razlikuje grubostima
Naime i prljavštinom ništa se ne postiže

A Binić pak dvije hiljadite izjavi da bi
Stojković mogao u reprezentaciju i s
Jednom nogom igrati sušta istina pošto ni
S dvije to zasigurno bolje uspio ne bi


Autor: Branimir Štulić