Crne rupe

[HLEBmaster]

Što je to crna rupa?

Za potpuno razumijevanje ovog fenomena bit će vam potrebno utrošiti par godina na izučavanja Einsteinove opće teorije relativnosti, a za zadovoljenje radoznalosti bi vam trebao biti dovoljan ovaj članak.

Laički rečeno, crna rupa je područje u svemiru u kojem je velika masa zbijena u malom prostoru zbog čega se ništa, pa čak ni svjetlost, ne može otrgnuti privlačnoj gravitacijskoj sili te mase.

Počnimo od jednostavnog primjera iz klasične mehanike. Sa Zemljine površine ispalimo vertikalni hitac zadane početne brzine, pri čemu zanemarujemo otpor zraka i vrtnju Zemlje. Kako će se gibati tane?

Zemljina privlačna sila (gravitacija) djeluje prema dole i usporava tane. Međutim, kako se tane udaljava, sila je sve slabija, a usporavanje sve polaganije. Ako je hicem postignuta dovoljna početna brzina, tane će se otrgnuti Zemljinoj privlačnoj sili i nikad se neće vratiti. Ima li hitac malu početnu brzinu, tane će se uskoro zaustaviti i početi vraćati Zemlji, te će na kraju pasti na tlo brzinom koja će po iznosu biti jednaka početnoj brzini.

Granična brzina između ova dva slučaja se naziva 2. kozmička brzina. Druga kozmička brzina ovisi o masi tijela i njegovom promjeru. Veća masa i manji promjer daju veću 2. kozmičku brzinu. Za Zemlju ona iznosi 11.2 km/s, a za Mjesec samo 2.4 km/s. Neko tijelo u svemiru koja bi imalo dovoljno veliku masu u kombinaciji s malim promjerom, imalo bi 2. kozmičku brzinu veću od brzine svjetlosti (c = 300 000 km/s). S obzirom da ništa ne može putovati brže od svjetlosti, ništa (čak ni svjetlost) ne može napustiti to tijelo koje onda nazivamo crna rupa (ili crna jama).

Napomena: nemojte pomisliti da se crne jame mogu objasniti pomoću klasične mehanike. Gornji primjer je vrlo pojednostavljen, ali navodi na ispravan zaključak.

U općoj relativnosti, gravitacija je manifestacija zakrivljenosti prostor-vremena. Objekti velike mase zakrivljuju prostor i vrijeme, pa više ne vrijede uobičajena pravila geometrije. Prostor oko crne rupe je iznimno zakrivljen i ima neka vrlo čudna svojstva.


Masivna crna rupa u centru galaksije M87, koja je udaljena od nas 50 svjetlosnih godina, njena masa je oko 3 milijardu puta veca od Sunceve, a njene dimenzije ne prelaze dimenzije naseg suncevog sistema

[HLEBmaster]

Jonizovani gas, koji ponire u super masivnu crnu rupu u centru NGC 3379 galaksije, ova crna rupa je masivnija cak i od one u galaksiji M87(to je ova slika iznad)



Horizont događaja

Horizont događaja je sferna površina koja čini granicu crne rupe. Kad jednom pređete horizont događaja, više nema povratka. Neizbježno će te se kretati bliže i bliže središtu crne rupe - točki singularnosti, gdje gustoća poprima beskonačnu vrijednost. Horizont događaja je zapravo udaljenost na kojoj je 2. kozmička brzina jednaka brzini svjetlosti. Ta se udaljenost naziva Schwarzschildov radijus i iznosi:

Rgr = 2GM/c2, gdje je G gravitacijska konstanta, M masa crne rupe, a c brzina svjetlosti.

Pošto se preko Schwarzschildovog radijusa može samo u jednom smjeru, nikakva komunikacija prema vani nije moguća.

Horizont događaja ima neka vrlo interesantna geometrijska svojstva. Za promatrača koji se nalazi daleko od njega, on izgleda kao sferna statička površina. Međutim nekom tko se nalazi blizu horizonta se čini da mu se ovaj približava vrlo velikom brzinom. Već smo prije spomenuli da crne rupe jako iskrivljuju prostor-vrijeme. Jednom kad pređete horizont, još se čudnije stvari događaju: prostor i vrijeme mijenjaju mjesta. Koordinata r koja označava udaljenost do singularnosti poprima karakteristike vremena, a koordinata t koja označava vrijeme poprima karakteristike prostora. Jedna od posljedica ovoga je da se male vrijednosti r nalaze u vašoj budućnosti, pa postaju neizbježne.

[HLEBmaster]

Kolike su crne rupe?

Veličina (Schwarzschildov radijus) ovisi isključivo o masi crne rupe, pa stoga mogu postojati crne rupe svih veličina. Bilo koja masa stisnuta na dovoljno mali volumen postaje crna rupa. Primjer: da bi Sunce postalo crna rupa, trebalo bi se smanjiti za 250 000 puta te poprimiti promjer od 2.95 km. Većina postojećih crnih rupa je vjerojatno nastala smrću masivnih (> 1.4 Msunca) zvijezda, pa bi trebale imati mase nekoliko puta veće od Sunca, tipično 10 puta veću (t.j 1031kg), što im daje promjer od oko 60 km. Ove crne rupe spadaju u lakše crne rupe. Vjeruje se da postoji i veliki broj masivnih crnih rupa u središtima nekih (ako ne i svih) galaksija. Mase ovih crnih rupa se procjenjuju na reda veličine milijun masi Sunca (1036kg) a promjeri na 3 milijuna km. To i nije tako veliko u svemirskim razmjerima. Potsjećamo da je Sunce od Zemlje udaljeno oko 150 milijuna km.

A kad bi ja upao u crnu rupu?

Zamislite slijedeće događaje: Počevši sa vrlo velike udaljenosti od crne rupe, krećete ravno prema crnoj rupi.

Prva stvar koju moramo napomenuti je da ne osjećate gravitaciju. Pošto ste u slobodnom padu, svaki dio vašeg tijela crna rupa privlači na isti način, pa ne osječate svoju težinu. Ta je pojava karakteristična za svako gravitacijsko polje, od Zemlje pa do crnih rupa i možete je uočiti kod astronauta na svemirskoj stanici.

S približavanjem crnoj rupi, počinjete osjećati " plimne sile". Zamislite da upadate s nogama prema dole. Pošto su vam noge bliže crnoj rupi, gravitacija na toj udaljenosti je jača nego na udaljenosti na kojoj je vaša glava, pa osjećate rastezanje. Naravno, i ova je pojava prisutna u svim gravitacijskim poljima, ali je na Zemlji zanemariva. Usput, to je razlog zašto se od saturnovih prstenova nisu formirali sateliti. Preblizu su! Ova pojava postaje s približavanjem crnoj rupi sve izraženija. Udaljenost na kojoj će vas plimne sile rastrgati raste s masom - veća masa, veći radijus djelovanja plimnih sila. Međutim, horizont događaja raste još brže, pa ćete za crne rupe vrlo velikih masa (u središtima galaksija) prije preći horizont nego biti rastrgnuti, dok za manje crne rupe (potrošene zvijezde) vrijedi obrnuto.

Što vi zamjećujete dok upadate u crnu rupu? Slike dalekih objekata su malo zakrivljene jer gravitacija zakrivljuje svjetlo i to je sve. Čak i kad pređete horizont događaja, još ste u stanju promatrati vanjski svijet, ali zato vas više nitko ne može vidjeti. Vrijeme preostalo do pada u singularnost ovisi o veličini crne rupe, ali sam pad je neizbježan.

Vaš prijatelj vas promatra sa sigurne udaljenosti. Kako on vidi vaš pad u crnu rupu?

Kako se vi približavate, njemu se čini da se vi gibate sve sporije i sporije. Bez obzira koliko čekao, on vas nikad neće vidjeti kako nestajete. Kako razumjeti ovu pojavu. Iako, ponovo napominjemo, nije moguće u potpunosti razumjeti crne rupe bez razumijevanja teorije relativnosti, pokušat ćemo ovo shvatiti kao optičku varku. Kako se vi približavate horizontu događaja, svjetlosti treba sve više i više vremena da pobjegne gravitaciji crne rupe. Zadnjem fotonu svjetlosti kojeg ispustite na horizontu događaja će trebati beskonačno mnogo vremena da dopre do vašeg prijatelja. U stvarnosti, vi ćete vrlo brzo postati nevidljivi jer će odaslana svjetlost sve više biti pomaknuta prema kratkovalnom dijelu spektra, preko crvenog, infracrvenog, pa sve do radio zračenja.

Postoji još jedan način da ovo objasnimo. Ako provedete neko vrijeme na domak horizonta (usput trošeći ogromnu energiju da ostanete na mjestu), pa se vratite vašem prijatelju, vidjet ćete da je on jako ostario. Vama je vrijeme prolazilo mnogo sporije.

Koje je od ova dva objašnjenja točno? Oba! Ova dva objašnjenja prikazuju istu pojavu na dva načina. Objašnjenje ovoga uključuje iskrivljenje vremena i prostora u blizini Schwarzschildovog radijusa i slično, pa ga nećemo iznosit

[HLEBmaster]

Hoće li crne rupe usisati cijeli svemir?

Neće! Osim možda u dalekoj dudućnosti. Crna rupa je tijelo sa ograničenim opsegom djelovanja. Već smo spomenuli da postoji "horizont događaja" preko kojeg se može samo u jednom smjeru. Međutim, dokle god ne pređete horizont događaja, imate šanse da se izvučete. Za nekog tko je dovoljno daleko od horizonta događaja, gravitacijsko polje crne rupe se na razlikuje od gravitacijsog polja koje okružuje neko drugo tijelo iste mase.

Što bi bilo kad bi Sunce postalo crna rupa?

To se zasigurno nikad neće dogoditi jer zvijezde sunčeve mase na drugi način završavaju svoj život. Međutim, da se Sunce zbog nekog egzotičnog razloga zbije u kuglu radijusa manjeg od 3 km, te se pretvori u crnu rupu, što bi se dogodilo?

Ovaj kutak svemira bi definitivno postao nešto hladniji i mračniji, ali Sunčeva crna rupa zasigurno ne bi usisala u sebe ostatak Sunčeva Sustava. Zapravo, na Zemlji bi bilo nemoguće zamijetiti nikakvu promjenu u gravitacijskom polju Sunca. Zemlja i ostali planeti bi se nastavili gibati po istim putanjama kao da Sunce još uvijek sjaji. Zašto? Zbog toga što je gravitacijsko polje daleko izvan horizonta odgađaja (gdje su putanje planeta) jednako kao i kod tijela koja nisu crne rupe.

[HLEBmaster]

Dokazi postojanja

Crne rupe su crne, dakle ne možemo ih vidjeti! Kako onda znamo da postoje?

Crne rupe su crne zato jer im ništa ne može pobjeći, pa ni svjetlost. S obzirom da je svjetlost (kao i ostatak spektra elektromagnetskog zračenja) zapravo jedini izvor informacija iz svemira, kako pronaći crnu rupu? Indirektno! Ako pronađete područje svemira u kojem je koncentrirana vrlo velika masa u malom prostoru, vrlo je vjerojatno da ste na tragu crne rupe. Kako izmjeriti mase svemirskih objekata. Ova tema će biti temeljitije obrađena u našem poglavlju o fizici (kad ono dođe na red za pisanje), pa ćemo ovdje o tome samo ukratko: Mase ovih objekata se određuju prema brzinama (određuju se iz formula za Dopplerov efekt) tijela koja se gibaju u orbiti oko njih. Veća orbitalna brzina znači jaču gravitacijsku silu koja je potrebna da zadrži tijela u orbiti.

Astronomi su do sada pronašli nekoliko desetaka objekata - kandidata za crne rupe. Postoje dvije grupe. U prvu grupu spadaju masivni tamni objekti u središtima nekih galaksija. U drugu grupu spadaju dvojni zvjezdani sustavi koji emitiraju X-zrake.

U posljednjih desetak godina otkriveno je više (8 do 1995.) galaksija sa masivnim tamnim objektima u središtu. Mase ovih objakata se kreću od milijun do nekoliko milijardi masi Sunca. Postoje barem dva razloga zašto se vjeruje da su ovo crne rupe. Prvo, teško je zamisliti išta drugo što bi bilo tako masivno i tamno. Drugo, jedina smislena teorija koja bi objasnila misteriozne objekte kao što su kvazari i aktivne galaksije zahtijeva postojanje crnih rupa u središtima tih objekata. Prema toj teoriji, sve galaksije koje su bile ili jesu aktivne moraju imati crnu rupu u svom središtu.

Novija otkrića još više podržavaju ovu teoriju. Otkrivena je bliska aktivna galaksija sa sustavom "vodenog masera" (water maser) u blizini središta. Vodeni maser je vrlo jak izvor mikrovalnog zračenja. Koristeći tehniku "very-long-baseline" interferometrije, grupa astronoma je uspjela izraditi mapu brzine gibanja plina sa vrlo finom rezolucijom. Dokazano je da je promjer tamnog masivnog objekta zasigurno manji od 1 svjetlosne godine. Drugo otkriće je još uvjerljivije. Detektirana je spektralna linija u spektru galaktičkog središta koja ukazuje na prisustvo atoma koji se gibaju brzinama od oko 1/3 brzine svjetlosti.

Kandidati za crne rupe koji se mogu pronaći u našoj galaksiji pripadaju drugoj grupi - dvojni zvjezdani sustavi. Ove su crne rupe mnogo lakše - masu su im nekoliko puta veće od Sunčeve. Ove crne rupe nastaju nakon eksplozije supernove. Pronađene crne rupe bi bilo nemoguće uočiti da nisu u parovima s drugim zvjezdama. Kod ovakvih dvojnih sustava, crna rupa isisava materijal iz svog pratioca. Taj materijal ne pada direktno prema crnoj rupi već tvori "akrecijski disk" (akrecija = sraščivanje) - ogromni vir kojim materija spiralno pada prema crnoj rupi. Materija se približavanjem crnoj rupi sve više zagrijava, te emitira velike količine zračenja, uglavnom u röntgenskom (X-) dijelu spektra.

[HLEBmaster]

Hawkingovo zračenje

Ništa ne može pobjeći iz crne rupe. Dakle, one su vječne?

Ne! Sedamdesetih godina prošlog (20.) stoljeća, Stephen Hawking je otkrio da bi crne rupe mogle (usljed nekih kvantno-mehaničkih efekata) emitirati zračenje i gubiti masu. Energija zračenja, nazvanog po Hawkingu, dolazi od mase crne rupe, pa se emitiranjem ovog zračenja masa crne rupe mora smanjivati. Male crne rupe brže gube masu od velikih. Teorija još uvijek ne daje odgovor što se događa u zadnjim trenucima crne rupe - da li ona potpuno nestaje ili se proces isparavanja zaustavlja u nekom stabilnom stanju. Napomenimo da je ova teorija o isparavanju crnih rupa još uvijek na klimavim nogama.

Kako crne rupe uopće isparavaju? Pretpostavljamo da niste doktorirali na temu kvantne teorije polja u zakrivljenom prostoru, pa ćemo objašnjenje drastično pojednostavniti, čak po cijenu da bude djelomično netočno. Ako niste zadovoljni njime, upišite studij fizike.

Jedna od posljedica Heisenbergovog principa neodređenosti je mogućnost kršenja zakona o očuvanju energije. Svemir je sposoban stvoriti masu i energiju od ničega, ali samo na vrlo kratko vrijeme. Uvjet je da je umnožak "posuđene" energije i vremena na koliko je ona posuđena manji od Planckove konstante (h = 6,6x10-34 Js). Jedan od oblika ove pojave se naziva fluktuacija vakuuma. Moguće je spontano nastajanje čestice i antičestice koje se vrlo brzo anihiliraju te time vraćaju posuđenu energiju. Koliko god ovo čudno zvučalo, istina je. Fluktuacija vakuuma je potvrđena i eksperimentom.

Ako jedan takav par čestica-antičestica nastane vrlo blizu horizonta događaja, može se dogoditi da jedna čestica pređe horizont događaja, a druga pobjegne. Čestica koja je pobjegla odnosi energiju crnoj rupi. Za promatrača na velikoj udaljenosti se čini da je crna rupa emitirala česticu.

Bijele rupe i crvotočine



Dosad smo razmatrali samo "obične" crne rupe - nerotirajuće i bez električnog naboja. Kod crnih rupa koje rotiraju i/ili nisu električki neutralne, stvari se bitno kompliciraju. Moguće je upasti u crnu rupu i "promašiti" singularitet u njenu središtu te iskočiti iz "bijele rupe" na nekom drugom mjestu. Ovakva kombinacija crne i bijele rupe se naziva crvotočina (eng: wormhole). Bijela rupa može biti vrlo daleko od crne rupe, pa čak i u nekom drugom svemiru tj. u dijelu prostor vremena koje je potpuno odijeljeno od našeg. Bijele rupe vas možda čak mogu odvesti i u prošlost. Usprkos teoretskoj mogućnosti postojanja crvotočina, astronomi vjeruju da one gotovo sigurno ne postoje. Ono što matematika daje kao mogućnost ipak ne mora postojati u prirodi. Čak i kad bi crvotočina nastala, ne bi bila stabilna. Vrlo mala perturbacija (kao npr. vaš prolazak) bi bila dovoljna da crvotočina kolapsira. Na kraju, ako i postoje stabilne crvotočine, vrlo su neudobne za putovanje. Zračenju koje upada u crvotočinu se znatno povećava frekvencija (a time i energija) pa biste bili sprženi X- i gama- zrakama.

[HLEBmaster]

BUDUĆA ISTRAŽIVANJA CRNIH RUPA
Penrouzova ideja je da se buduće civilizacije smeste na sigurnoj udaljenosti od crne rupe i da je eksploatisu tako što će u nju bacati otpad i koristiti njeno zračenje kao izvor energije. Odnosno, koristeći energiju koju rotirajuća crna rupa izbacuje sa stacionarne granice. Naravno, to je zamisao koju će ispuniti neki naši čukun čukun čukun unuci...

Crne rupe ce u daljoj budućnosti istraživati svemirski brod Cygnus. Ako rupa rotira, ona oko sebe stvara vir i lansirana sonda koja bi se približavala rupi bi bila povučena tim džinovskim virom. Svetlost koju bi sonda slala bila bi sve crvenija, jer bi, kako Torn kaže, gravitacija zarobljavala fotone i usporavala zračenje. Rastezala bi radijaciju, čineći njihovu talasnu dužinu većom, a duži talasi čine svetlost crvenijom. Spuštanjem niz vir sonda bi bila raskomadana pre nego što posalje neke informacije sa mesta istrazivanja. Kip Torn objasnjava ovu pojavu ovako: "Ovde ja sedim. Moja glava dodje dalje od centra Zemlje nego moje grudi, tako da ima razlike u vuči. Moju glavu vuče nešto manja gravitacija od one koja vuče moje grudi. Medjutim, pri prilasku crnoj rupi ta razlika u vuči postaje sve veća i veća". To je uzrok raspadanja objekata. Plan je da sonda koja će se približavati crnoj rupi ima mogućnost rastezanja tj. izduživanja do neke granice, da bi što duže izdržala spuštanje niz vir i time skupila i poslala više podataka. Posle odredjene granice gravitacija bi nastavila da je izdužuje i time bi je uništila. To rastezanje se nastavlja sve dok se objekti ne pretvore u spagetu tj. beskonačno dugu liniju. Ta pojava se zove spagetizacija (spagettification). Martin Riz kaže da se ona javlja pre dostizanja horizonta dogadjaja.



Sonda, pre rastezanja

S obzirom da Ajnštajnova teorija relativnosti kaže da je vreme relativno i individualno, uvode se dva vremena da bi se izbegli nesporazumi oko merenja vremena. Jedno vreme meri udaljeni posmatrač (koordinativno vreme), a drugo meri posmatrač koji slobodno pada (sopstveno vreme). Jaka gravitacija i velike brzine uslovljavaju dilataciju vremena i pokazuje se da se zapravo na horizontu dogadjaja vreme potpuno “zaustavlja”. Znači, ako bi bili u mogućnosti da posmatramo kolaps zvezde u crnu rupu, sam kolaps nećemo videti. Vreme protiče sve sporije i kad se materija dosegne Svarcsildov radijus vreme staje. U neku ruku izgleda kao da je unutrašnjost crne rupe u nekom drugom delu univerzuma. Ako se baci tempirana bomba ka crnoj rupi, videće se kako ona pada ka svome cilju. Medjutim, na nekom rastojanju od crne rupe ona će početi da usporava da bi se potpuno zaustavila na horizontu dogadjaja. Bez obzira koliko čekali, neće se videti eksplozija. Sa stanovišta posmatrača koji zajedno sa bombom upada u crnu rupu, vreme bi teklo sasvim regularno, i on bi po samom ulasku u crnu rupu video eksploziju bombe, baš kako je natempirana.

Slično bi se dešavalo i sa budućim svemirskim brodom Cygnus-om. Kako bi se sonda približavala crnoj rupi, ona bi se za satove na Cygnusu, koji se nalazi na sigurnoj udaljenosti, usporavala. Ako su predvidjanja da ona upadne u rupu tačno u 12h, tih 12h nikada neće otkucati. Za svaku sekundu koja otkucava trebalo bi sve više i više vremena. Tih 12h je tačka koja leži beskonačno u budućnosti, odnosno, vreme se na horizontu dogadjaja zaustavlja. Medjutim, kad bi postojala posada u sondi koja upada, za njih bi vreme teklo sasvim normalno.


Sonda posle rastezanja

U realnom vremenu astronaut, koji se nalazi u sondi, i sve čestice njegovog organizma dozivljavaju koban kraj u singularitetu. Zato je potrebno uvesti imaginarno vreme. Tri prostorne dimenzije i imaginarno vreme formiraju zatvoreni sistem prostor-vremena, bez granica i ivica (nešto nalik Zemlji, koja takodje nema ni granica, ni ivica). Ono što se dešava može se izračunati u imaginarnom vremenu, jer zakon fizike ne važe u singularnosti. Ovo bi značilo da astronaut ima dve istorije: realnu i imaginarnu.

Bele rupe
Prema imaginarnom vremenu astronaut odlazi u bebu univerzum tj. deo kosmosa oformljen unutar matičnog univerzuma tj. njegove čestice bi se emitovale u nekom drugom delu svemira od strane neke bele rupe. Zakoni fizike su takvi, da ako postoje mesta iz kojih ništa ne može izači, onda moraju postojati i mesta u koja ništa ne može ući, već samo izaći i to u stanju kakvom je i ušla u crnu rupu, odnosno zračila bi onu energiju koju joj je crna rupa zaplenila. Takva mesta su nazvana bele rupe. Koncepcija o belim rupama je prvi put izložena 1964. godine i mnogo se u nju ne veruje. Bele rupe mogu biti kvazari, jer se pretpostavlja da kroz njih crne rupe emituju energiju. Medjutim, postojanje belih rupa je malo verovatno jer one ne poštuju drugi zakon termodinamike...

Crvotočina
Kruskal i Sekeres su 1960., nezavisno jedan od drugog, došli do iznenadjujućeg zaključka. Jednačine su otkrile da postoje dva, već spomenuta, singulariteta, jedan u prošlosti i jedan u budućnosti. Ali, to nije sve. Crna rupa deli prostor na dva dela. Ovo je ono sto je potrebno za putovanje kroz prostor i to neverovatno velikom brzinom. Na prvi pogled ovakav način putovanja izgleda moguć, medjutim kasnija istraživanja ukazuju da su sve ove mogućnosti nestabilne, gde bi i najmanja pometnja, kao što je prisustvo svemirskog broda uništila crvotočinu (wormhole), prolaz koji spaja naš i neki drugi svet. Svemirski brod bi bio uništen jakim silama. To bi bilo kao spuštanje niz Nijagarine vodopade u buretu. Zatim, broj čestica u drugom delu univerzuma bi bio jednak broju čestica koje su upale u crnu rupu plus broj čestica koje je crna rupa ižračila. One ce biti iste vrste , ali ne mora da znači da su baš od istog upalog objekta. Ovo znači da čestice koje upadnu u crnu rupu izlaze iz nje sa skoro istom masom. Osim toga, putovanje bilo u imaginarnom vremenu i ne bi znali gde putujemo. Očigledno je da će se teško ostvariti putovanje uz pomoć crnih rupa, tako da ipak ovakav način transporta izgleda beznadezan.
Napominjem da je ova teorija osporavana od velikog broja naučnika, al' recimo da je i Ajnštajn u početku bio osporavan, kao neko ko gotovo ruši temelje fizike i postavlja nove revolucionarne ideje. U stvari, bio je osporavan pošto je pričao o stvarima koje su na granici razumljivosti samog čovekovog razuma.

ZAKLJUČAK
U krajnjoj liniji, a i logički gledano, s obzirom na tok zbivanja u Vasioni, moguće je da će njen poslednji stadijum biti u obliku supermasivne crne rupe, ako se uzme u obzir da je ona krajnje poslednji stadijum kolapsa materije, a uz to i najstabilniji. Ako se pretpostavi da će sve galaksije u Vasioni kolapsirati u crnu rupu, ona bi imala prečnik od 10 milijardi svetlosnih godina sa gustinom nekog gustog gasa. Uzimajući u obzir masu Vasione, crna rupa koja bi nastala od sve te materije imala bi prečnik od 25 miliona svetlosnih godina, a to je upravo prečnik svemira u kome mi živimo. Znači, moguće je da čitava Vasiona predstavlja jednu crnu rupu. To je hipoteza koju je postavio Kip Torn (Kip Thorne). Ako je to tačno onda je svemir oduvek bio ovakav i zauvek će ovakav ostati.

Da li je moguće da se u centru naše galaksije nalazi crna rupa? Da, moguće je. Kolika je verovatnoća da nas ona uskoro "prozdere"? Mala. U stvari, gotovo nikakva uzimajući u obzir dimenzije galaksije i sporo uvlačenje materije kroz levak rupe. Pre će sudbinu Zemlje zapečatiti neka druga sila, kao što su pozni stadujumi Sunčeve evolucije, odnosno npr. za nekih 800 - 900 miliona godina ce se površinska temperatura Sunca povisiti taman toliko da na Zemlji ispare okeani.
Kolika je verovatnoća da Sunce kolapsira u crnu rupu? Takodje, mala. Odnosno, nikakva, zato sto je Sunčeva masa ispod Candrasekarove granice. Ono bi moralo biti barem upola veće nego što je sad da bi imalo predispozije zvezde koja će kolapsirati u crnu rupu. Sunce će svoju evoluciju završiti na stadijumu belog patuljka, a to će se dogoditi nakog što mnoge i mnoge generacije prožive.

U Srednjem veku kartografi su obeležavali Afriku recima: "Ovde su zmajevi." Kako su istraživači otkrivali ovaj kontinent, misterije su nestajale. Slično tome, otkrivanje svemira je oduvalo mnoge predrasude i strahove. Medjutim, naučnici koji tragaju za crnim rupama su zatečeni u potpuno suprotnom stanju. Što ih više istražuju, one izgledaju monstruoznije. Pitanje je da li one zaista postoje, da li imaju moć da nadjačaju bilo koju silu i da li one duboko unutra kriju najveće tajne Svemira. Proučavanja crnih rupa postavljaju mnoga pitanja koja zalaze iza samog čovekovog razuma i mogućnosti saznanja. Koliko je nepoznato to šta je prouzrokovalo Veliki Prasak, toliko su i crne rupe nerazumljive i nedokučene.

Na Ajnštajnovu rečenicu: "Nikada neću poverovati da se Bog igra kockicama" ("God does not play dice"), koju je on izjavio pošto se suočio sa odbojnošću prema kvantnoj mehanici, Hoking se kasnije nadovezao da ne samo da se igra sa njima, već ih baci tamo gde ih ne može videti...

"...Hoće li se konačno za jednu posmatranu oblast ustanoviti da je crna rupa? Ili će se pokazati da su crne rupe bile, ipak, samo fantazija, razvijena iz teorijskih jednačina koje nude bogate mogućnosti za mastanje, ali im je sudbina da ostanu samo teorijske?..." iz knjige "Vasiona Stivena Hokinga"- Dejvid Filkin, strana 195.

[game_enginer]

Black holes are where god divided by zero.