bilo je ljeto, bas onako prijatno vecer, ja sa mojom polovinom u gradu, a u medjuvremenu rikne staklo na kolima. ali hajde, ne damo se zbuniti, nego po gradu cemo da parkiramo negdje blizu nas, da netko ne bi maznuo kola. i sve je bilo super, treba da krenemo kuci, ali eto mi smo bili u ONOM raspolozenju
, i sta cemo kako cemo, parkiramo se mi u nekom sumarku, i negdje ne pola, skonatmo da nam prilazi neka zena i stavlja natpis na kola: to je moje mjesto za parkiranje, tako nekako. mi smo se zaledili, ali ona nas nije vidjela. i umjesto da se ohladimo, mi opet
, pa kao idemo na drugo mjesto. i sve super, kad odjednom, parkiraju se neka kola pored nas, tu smo se zamrzli, i sve bi bilo u redu, da nisu iz tih kola izasla cetvorica likova, od kojih su tri pocela da popravljaju kola, jedan je pisao pored nas i tako je bila neka frka oko nasih kola nekih pola sata. mi se naravno scucurili, molimo boga da ne virnu kroz prozor, koga povrh svega jos i nema, pa naravno, onda se nama i kasljalo, i kihalo i sve nas je zuljalo. na svu srecu, pa su ovi konacno odustali od te popravke, a nama jedno vrijeme nisu padale na pamet te egzibicije u kolima, bez obzira sto se popravilo staklo. sada, te egzibicije u kolima i nisu nesto najludje, nego obzirom na svu tu situaciju oko nas...