Ako je neko od vas slučajno gledao crtani "Dosije pilence", i ako kažem da sam plakala na onom delu kad pilencetu niko ne veruje da je palo parče neba, e onda možete da zamislite na šta sam sve u stanju da pustim suzu.
Meni se to nekad desi i u društvu, na neku priču koju slušam ili koju (još gore) ja pričam, pa me onda zezaju. I ja se onda smejem, umirem od smeha, a suze piče. Njih nikada nisam mogla da kontrolisem.
Plačem zbog raznih stvari... osetljiva sam na starije ljude i decu i tako neku nepravdu njima učinjenu. Na filmove. Na životinje. Na tragedije i životne drame. Često mi se dešavalo da plačem u crkvi, kada slušam crkveni hor, e to nikada nisam umela sebi da objasnim, samo se u meni naježi nešto.
Ne plačem u sebi, bez suza.
A najbolje od svega je što se ne osećam kao pussy.
Nikada, od kad znam za sebe, nisam plakala zato što me nešto fizički boli... a bilo je situacija kada bi i kamen zaplakao. Hrabriša sam, tim se dičim.
