Pregled pojedinačne poruke
Odgovor: Miroslav Antic
staro
  (#121 (permalink))
SQUAW
Snebivljiva Aždaja
SQUAW je dostigao maksimumSQUAW je dostigao maksimumSQUAW je dostigao maksimumSQUAW je dostigao maksimumSQUAW je dostigao maksimumSQUAW je dostigao maksimumSQUAW je dostigao maksimumSQUAW je dostigao maksimumSQUAW je dostigao maksimumSQUAW je dostigao maksimumSQUAW je dostigao maksimum
 
Avatar od  SQUAW
 
Offline
Poruke: 12,241
Član od: 13.03.2006.
Poslednji login: juče 23:23
Pol: Žensko
Godine: 33
Lokacija: Mali šator u preriji
Odgovor: Miroslav Antic - 28.02.2007, 13:02



Vavilon, 1981


Njeno nepoznato ime i prezime omogućuju da postoji ovo pismo. Nanjušio sam krv kao jednorog i kopam nogom po jari šalitre, peska i sunđeraste zemlje. Zar je to taj Vavilon, ta Mesopotamija i ta večnost? Upaljen vetar buši u licu crne rupe.

S ukusom nagorelog sunca, izgovaram reči duge pet hiljada i pet stotina godina. Šapućem stvari koje su bile i još u meni traju. U međuprostoru od tog kipa do mene, sve što je bilo žena ima nestvarni izgled, kao avetinjski oblak nad pustinjom, kao iznenadni žbun u rastaljenom vazduhu, ili taj grč prepoznavanja u mome sećanju.

Sva je još tu. Jedan naprsli lav od krečnjaka razdire njeno kameno telo i kamene vekove na nekadašnjem trgu ispred kule. Pet i po hiljada godina on to čini tako strpljivo, tako uporno, da mu se pola njuške okrunilo od gladi.

Komadi zore, krti kao ovčiji sir i mirisavi, utolili su lavež predela obrušenih ka vasioni, koja je ovde tako nisko.

Pedeset i pet vekova boga Marduka muči pitanje da li da ustane iz zaborava, siđe do Kut al Amare i napije se Tigrisa. Kakve li veličanstvene neodlučnosti!

Svi su ga ostavili. Narodi, bilje, voda i ptice. Samo bogovi mogu da budu tako zamišljeni i zabrinuti na groblju jedne kulture pod ustajalim suncem. Miljama prema jugu Sumer. Huar al Hamar – otvorena voda. Zatim močvare. Zatim Ur.

A na severu kapija Stesefona, kao zabrinuta obrva, zagledana očima prozračnim kao vrisak u posrkani talog stvarnosti. Na izvijenom luku još nešto sluzokože svetlosti, kao odavno osušena nevinost.

Posle mene i svih pljačkaša lepote u ovoj izumrloj boji vremena gde sam ostao bez konja, dok mi je horda odjahala u nešto što će tek sutra postojati kao Azija Evrope, držim na trgu kamenu ženu i osećam da živi u mojim prstima.

Ženu svih žena. Toplu i vlažnu, kao da se između nas nikada nije isprečio ovaj ogromni prostor civilizacije.

Dišem usoljen vazduh. Zatim priklanjam svoja usta uz njena usta. Izgovaram je krvotokom u znaku njene vere. I kažem, dok mi iz grive kipi hiljadu i pet stotina pokolenja:

Ništa, samo njeno nepoznato ime i prezime omogućuju da postoji ovo pismo.



Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid

   
Odgovor sa citatom Povratak na vrh stranice