Uglavnom imam tremu od nepoznatog.
Ako se u bilo kojoj životnoj situaciji nađem u mraku - ostala čula kao da podivljaju - postajem hipersenzitivna i hvata me panika i strah.
Tada se rađa i trema - da neću znati da odreagujem na pravi način u pravom trenutku.
Dosta sam razmišljala odakle to potiče...kao mali i malo veći bebac bila sam jako stidljiva...i strašno su me plašili ljudi...kaže draga mama da sam znala da zaplačem samo kada bi mi se neko približio (nisu ljudi stizali ni u ruke da me uzmu, što sam iskreno i mrzela - izjava istog autora, drage mame).
Nisam volela ni da me ona ili tata nosaju u rukama, najsretnija sam bila u svom krevetiću sa svojim žutim medom i plavim ćebencetom..
Pokušaji da me istrgnu iz tog mog carstva rezultirali su - kaže mama - istim ovim današnjim izrazom na licu kada je nešto novo i nepoznato na pomolu - oči širom otvorene, skoro da ne trepćem i usne razvučene u kiseo osmeh...
I tako...tridesetak godina kasnije...prepoznajem isto stanje...
Ali sam pronašla način da se izborim i ne dozvolim da mi pokvari sve ono lepo što život može da donese - jednostavno sam ga prihvatila!
Osetim da nadolazi, kao talas - opustim se psihički i kažem dođi, cool je što si tu, ti si deo mene - i čekam da prođe...a prolazilo je odmah kada profesor postavi prvo pitanje, čim se upale svetla reflektora, prolazi i danas čim izgovorim prvu rečenicu i shvatim da ljudi s' pažnjom gledaju u mene..jednostavno nestane...
A onda kada sam bezuspešno pokušavala da se borim imala sam samo kontra efekte - trema se pojačavala, sve sam se više znojila, postajala sam sve nervoznija...i na kraju bih odlazila "praznih ruku"...
a to već ne volem
