Sjecam se jednom prilikom kad sam sa majkom otisao u posjetu nekom daljnjem rodjaku. Dedi Kosti je te godine bio 101 rodjendan. Volio sam da slusam njegove price a poslednjih godinu dana bas je volio puno da prica, od dogadjaja sa Solunskog fronta do njegovih poslednjih dana, kako je on tada vjerovao. Umro je u 103 godini zivota. I bas taj dan sjecam se kako je jos uvijek vitalan ustao, prisao vratima i brzo ih otvorio i zatvorio. Sjecam se i njegovih rijeci: "Vidite me djeco, 100 pregurah, a moj zivot je prosao brzo ko da sam uzeo i otvorio i zatvorio jedna vrata. Bilo je svega u ovih 100 godina, i srece i tuge i bjede i blagostanja. Zivot treba prihvatiti onakvim kakav jeste, i kad je tesko uzivati. Neci neku vedru stranu svega, inace samo sebi jos vise zagorcavamo."
Tada, sa nekih 15ak godina, i nisam razmisljao puno o njegovim rijecima. No danas vidim da je to i jedini nacin kako se izboriti sa zivotom. Uzivam u svakom djelu, cijenim svakog covjeka koji mi iole nesto znaci, borim se za sebe i nadam se stotoj
