Retki su momenti kada ne razmišljam o prolaznosti života. Svako novo cepanje listića na kalenadarima je jedno novo potapanje za mene. Ne zato što se plašim starenja, ne zato što vreme prolazi, već zato, što se veoma često osećam kao da se život dešava drugima, a da ja samo ponekada ukradem neki dašak na kvarno. I tada sam srećna, ali to su retki momenti. Mislim da jesam rob klišea, u smislu da radim posao od koga živim, volim ga dobrim delom, ali to nije posao mojih snova, i nemam hrabrosti da podignem jedra i krenem u potragu za svojim snovima. Jednom sam to uradila, ali to mora da se radi uvek, to je proces, pronalaženje sebe i svoje sreće. U komunikaciji sa ljudima ponekada nisam u stanju da kažem baš ono što mislim, ponekada se uplašim da bi to možda moglo da povredi sagovornika, ili da baš i ne moram uvek da do kraja isterujem stavri, ali onda to ostaje samnom i grize i muči, još jedan od životnih klišea, možda. Evo, na primer već duže vreme se osećam kako mi je vreme da se povlačim u neku mirnu sredinu, kako mi postaje muka od trčanja i grabljenja za svoj deo prostora pod suncem, kako bih samo da se zatvorim negde daleko i pišem i čitam, tako bar nekih pola godine, ali to ne mogu, jer to znači gubljenje svih privilegija koje sada imam i od kojih ustvari nisam spremna da se odreknem. I tako se život i ja vrtimo u krug, nekada ga živim, nekada ga okrznem, nekada ga samo sanjam. Može to bolje mnogo, sigurna sam.
A kako ga proživeti, od mene experta za uživanje u čarima života
Izvući iz svakog dana neku pozitivnu vest (za one koji se bave analizom svojih dana), uživati svim bićem u najstinijim radostima koje se dešavaju, čuvati drage ljude najčvršće moguće, ne dati sitnim dušama da se mešaju i remete raspoloženje, njih je toliko da smo do sada trebali da postanemo imuni na iste, voleti najjače svaki put kada se voli, gubiti glavu iznova i iznova, sve dok je na ramenima, pratiti znake koje stomak šalje, i ne pitati se mnogo zašto i kako, naše telo nas poznaje bolje od bilo čega.