Zefir se vraća
Zefir se vraća noseć vrijeme krasno,
cvijeće i zelen, milo društvo svoje,
Filomen plače, Prokna pjeva glasno,
svud snježne, rujne pramaljeća boje.
Nebo se vedri, livada se smije,
svojoj se kćerci Jupiter veseli;
zrakom se, vodom, zemljom ljubav lije,
sve što je živo sad ljubiti želi.
A meni, jao vraćaju se suze
što iz dna srca rose one radi
koja mu ključe sobom u raj uze;
a pjesme ptica i obale cvjetne,
gizdave kretnje gospa dičnih, mladih,
pustoš su za me, zvijeri divlje, štetne.