[nattydread]

moj najbolji drug u vrtiću se zove šime (na žalost nismo u kontaktu, druženje je prestalo kad su se moji preselili, a ja sam te godine krenula u tkz. "malu školu" na sasvim petnaestom dijelu grada. inaće vrtić nam se zvao marženka žurga i do dana današnjega mi je nepoznato porijeklo tog neobičnog imena - ne znam da li su ga mijenjali). ja sam šimu šmeknula jer je bio malko divlji, nikad nije spavao, uvijek je dobijao packe, vječno je kopao nos i uvijek je jeo moj dio hrane, jer sam ja kao mala bila gadljiva na hranu i jela sporo kao puž. smjestili su nas da spavamo tako nekako da je on bio na jednom kraju prostorije, a ja na drugom, pa bi uvijek glasno šaptali kad bi drugi spavali (sad da me pitate o čemu smo se domunđavali, pojma nemam). vječito smo preskakali ogradu, ne da bi bježali, već samo zbog toga što je bilo zabranjeno, pentrali se po drveću, pikali loptu i njihali jedno drugo na ljuljački. onda je jednom đavo odnio šalu, bio me je toliko zaljuljao da sam pala sa ljuljačke, rasjekla glavu, hitne i ostale zezalice, ali na svu sreću sve se dobro završilo, a ja sam i dalje tvrdila da sam sama pala sa ljuljačke. eto, to je bila priča o malom šimi. šteta samo što je druženje trajalo godinu dana.