U pocetku sam se branio odlicno od te nostalgije. Mozda sam osjecaj da sam jos uvijek u gostima i totalno neznanje da cu tu i da se zadrzim. E onda su krenuli maratonski bezglavi dani, sa sve manje sati u njima. Nostalgija pih, mislio sam, da necu imati vremena da razmisljam dal sam gladan ili zedan koliko sam zauset. No vremenom se navikoh i an to bezglavo jurenje na sve strane i naravno nostalgija dodje...
Nerijetko uhvatim sebe kako se setam brdovitim Balkanom. Gradovi se redjaju jedan za drugim i svaki sa svojim carima me baca u jes vecu i vecu nostalgiju.
Kako su samo banjalucki cevapi dobri, i svaki put ih se sjetim kad moram da uzmem neko nafiksano cudo od hrane ovde. Onda jutarnja kafica, listanje novina i zujanje u nedogled... a tek toga sto ovde nema :tuga:
Dragi ljudi ne bude nostalgiju vec bol. Mozda zbog svoje cudne prirode i nepovjerenja prema drugima sad mi je tesko da nekome otvorim dusu, da sve izadje iz mene. A tamo, tamo je uvijek bio neko spreman za moja smaranja...
No anjcudnije sto mi se desava je da se redovno sjetim svojih profana kad me smaraju ovde, kako bi oni to samo znali temeljno i lako da objasne. Nisam ostajao bez odgovora na pitanja a ovde
ma nemogu vise... kan' se ovih depresivnih tema :tuga: