[blueella]

Crnačka pjesnikinja Gwendolyn Brooks rodila se u Kansasu, ali je odrasla u Chicagu i tamo se osjeća kod kuće. Kako sama s humorom priča: "Vrlo sam rano zavoljela poeziju i počela slagati rime s jedno sedam godina, a moji su roditelji već tada izrazili ozbiljno uvjerenje da ću jednom postati pisac. Kad mi je bilo trinaest godina moja je prva pjesma U sumraku bila tiskana u tada vrlo poznatom dječjem listu..." Gwendolyn Brooks objavila je prvu knjigu pjesama, pod naslovom Ulica u Bakrogradu (A Street in Bronzeville) 1945. godine. Bronzeville - kako ona zove crnački geto - pozadina je na kojoj pjesnikinja slika žive, jednostavne, nesentimentalne portrete: dobru Moud i "pokvarenu" Sadie koja je "rodila dvije bebe / pod svojim djevojačkim imenom", svećenika koji vjeruje da je bogu pusto i samotno zato što ima vlast, debelu prostitutku u susjedstvu. I u kasnijim pjesmama Gwendolyn Brooks će pisati pjesme na slične teme, uvijek ljudski i rasno angažirana, premda bez militantnosti koja je tipična za crnačke pisce mlade generacije. Pisat će o (možda nehotičnoj) mržnji bijele majke za crnu služavku koja zna voljeti njeno dijete, i (u dugoj i vrlo potresnoj pjesmi Prijatelji sirotinje — The Lovers of the Poor) o nesposobnosti bijelih žena iz dobrotvornog društva da prihvate crni geto: njegov smrad, otežale pelene, živu prljavštinu na podovima, sasušenu skorenu hranu u tanjurima. Formalno, Gwendolyn Brooks je
kontroliran pjesnik koji vodi računa o metru i rimi, ali povremeno piše kolokvijalno ili u slangu.

Ona je za svoju drugu zbirku pjesama, Annie Allen, dobila Pulitzerovu nagradu. Takoder su je nakon smrti Carla Sandburga izabrali za Pjesnika laureata države Illinois.