SA ZAKLOPLJENIM OČIMA
Ponovo, evo, ja nalazim sebe
U plodnom kraju staroga neznanja;
Ponovo, evo, osećam potrebe
Za pali trijumf bola, i nadanja,
I iluzija, i za sve pogrebe,
Sa'ranu cveća, želja i stradanja.
Umire vetar ravnodušne smrti
Tamnicom zvezda, mojom kućom mraka;
Umire nemar, što je znao strti
Mesta molitve, suza i oblaka.
Crnom dolinom gde su bili vrti,
Umire tama kao vlaga, jaka.
K'o sumrak zemljom, k'o mirom lepota,
Duh opet ide onim starim putom,
U hlad mog groba, u raku života,
S crninom mojom. I ustaje ćutom
Opelo moje i zemlja s ćivota
Što je sve veći, sa svakim minutom.
Vidi se moj grob... Meni sve se čini
da sam, u dane bez sunca, i sive,
Što behu nalik ružnoj mesečini,
Umro k'o dete: smrti perspektive
Izgubiše se van mene po tmini,
I more zvezda što više ne žive.
Sve mi se čini grob moj nije ovo.
Koliko prostran, k'o grob sviju ljudi,
Sa danima njinim teškim k'o olovo,
Teškim k'o suza koja mrtve budi,
K'o noć sa suzom, kada sam bolov'o
I osećao dodir mrtve studi!
I sve to, grob moj! Tu će lepo stati
Sve mrtve ruže, srca dece nežne,
Što će živeti a bol neće znati,
Što se kameni, a ipak ne pati.
Grob veliki k'o put smrti neizbežne.
Znam, dete neću nikad biti više.
Sa starom dragom neću opet poći
Srećnim neznanjem, gde život miriše
Na krv i ljubav i veo ponoći.
Spava san sreće, k'o dan posle kiše,
U dnu sutona koji neće proći.
Spava san sreće. Dah groba se vije
Životom, bolom, vremenom prostora;
Ničega nema što umrlo nije,
Tišina puna skamenjenih bora.
Ničega nema, samo iluzije
Pred pustom kućom mirnog, mrtvog mora.
Grob, i grob samo. Sve izgleda kao
Otvoren sanduk života i tame:
Tu spava nebo, zemlja, i pakao,
I lik svršetka, i kraj panorame.
Tu, nekad, ja sam svoj život plakao,
Tu, nekad, behu san i zvezde same.
Kol'ko velik grob! I ja, tu, kraj njega,
stojim, k'o oblik umrlih vremena,
Poslednji čovek na granici svega,
Poslednji talas otišlih spomena.
Svud mrtvo more, svud nigde ničega;
I spava voda, i nema promena.
Nema promena. San jednak, kameni,
Spaja sva mesta sa predelom nada
Osećaj mirne ravnine na meni,
I preko stvari nepomično vlada.
U mome oku poslednji prameni
Još žive kose. Više se ne strada.
Sećanjem, opet ja nalazim sebe
U mrtvom kraju plodnoga neznanja,
I sklapam oči: duh nema potrebe
Mrtvom dolinom ići bez penjanja,
U mrtvom moru tražiti pogrebe
Ljubavi, bola, zvezda i stradanja.
Kada ispustim i te oči svoje,
I srce što se u kamen pretvara,
Vreme, i veze prostora, i boje,
I san života, iluzija stara,
Pašće ko sada mrtvo more što je
Palo na groblje, večno ga odmara.