UZEVŠI KOST I MESO
Meni više ništa, ni ružno ni dobro,
ne može da se desi. Ostalo je naprosto
da brojim dane, ko smjeran redov, s malom
razlikom u smislu i žestini. Treba to pojmiti
i izgovoriti, napokon, mirno: doci ce
i uzece sve, uzevši kost i meso.
A juni je mjesec u svijetu, i cvate dud,
ospu se kiše, i minu, tren prode, odjednom,
odasvud, u visinu, uzlijece ljubav i prepun je
polena zrak, u polenu patnja mužjaka vri,
i nebo zari ljubavlju, jer juni je
mjesec u svijetu, i dud zri.
Ona ce doci. Uzevši kost i meso, uzece sve:
olovku s grafitnim srcem na stolu, pamet i
dušu, na zidu sliku - muziku od koje soba sja,
suzu i strah, i prepun polena zrak. Potom:
mrak, mrak, mrak, mrak.
A juni je mjesec u svijetu. Ospu se kiše,
i minu. Ljubavlju gori nebo i mrljaju pisci
ruke indigom ko djeca dudom. Prepun je polena
zrak. U polenu patnja mužjaka vri.
Juni je mejsec u svijetu, i dud zri.
ZAPIS O CUDU
Ja nikad ništa nisam vidio prvi put!
Ti lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose sa cela
i ja netom selim u sjecanje taj pokret, i vec ne vidim
kako rukom sklanjaš kosu sa cela nego se sjecam tog
pokreta, sjecam se: ti lijevom rukom sklanjaš
gust pramen kose sa cela.
Ti kažeš glasom koji treperi i pomjera plamen svijece
na stolu pred nama:"Napolju je oluja", i nešto
što nisam ja, ali u cemu me ima, itekako, seli u sjecanje
taj glas, i dok te cujem, ja kao da se sjecam kako te cujem,
kao da se sjecam tvoga glasa što treperi i
pomjera plamen svijece na stolu pred nama,
sjecam se veceri, i glasa što govori:"Napolju je oluja."
A još je napolju oluja, i još traje vece, jednako
kao što traje i život, kojeg eto kao da ne živim,
vec kao da ga se sjecam, poput glasa kojim
govoriš "Napolju je oluja", glasa kojeg se sjecam,
poput ruke kojom pomjeraš pramen kose sa
cela dok govoriš, poput ruke koje se sjecam,
dodirujuci je prvi put.
MORA
Što to radiš sine?
Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mom snu: što to ciniš, sinko?
O cemu, u snu, pjevaš, sine?
Pjevam, majko, kako sam imao kucu.
A sad nemam kuce. O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.
A sad ni glasa, ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
o kuci, koju nemam, ja pjevam pjesmu majko.
DA JE U SVEMU TINJAO BAREM...
Bratu Edi
Trebalo bi ustvari što prije umrijeti.
Pa neka se potom sve jednako zbiva, ali
bez nas. Dovoljno smo patili, i dugo -
ništa ne naucivši, do bližnjem jeknuti
u uho, ali krivom rijecju, i u loš cas.
Eto. Umrijeti, brate, jednostavno. Nek
svrhu našu na svijetu potom ispunjuju
drugi: jacih duša, s pomalo svirepim
bratom pod kožom. Pravedan bio bi taj san,
u kom se diše pun ozona vazduh, kad nigdje
više ne postoji onaj u kom je nekoc
odjekivao naš smijeh!
A da smo bar kome pomoci mogli! Da je
bar nekom, bar na tren, bivalo lakše
na našu rijec! Da je u svemu tinjao
barem suštine neki list hranjljivi! Vec
ništa. Umnožen jad, i vježba u trpnji
neprestana. Odasvud mrak.
I DRUGI SU PJEVALI O GRADU
I drugi su pjevali o gradu: prolaznici,
u cudu zastajali, pred mnoštvom slika protivrjecnih
a tako u skladu medusobnom, i tako u skladu
sa okom što ih zbraja. - Ali niko nije
patio pritom, i plakao.
I drugi su pjevali o gradu: gosti uceni
iz svijeta, u cijem je uhu odjekivao još
Pucanj: Oh, meine liebe Gott, taj Bosna,
taj barbari, taj metež i smrad. - Taj zacijelo
patio pritom nije i plakao.
I drugi su pjevali o gradu: prolaznici,
u cudu zastali, gosti uceni iz svijeta,
došljaci zatim, došljaci naši, oprezni i
mudri, gospodcici nagli ljubavi spore,a
govora književnog sasvim.
Srce - grade!
I drugi su pjevali o tebi, al niko
patio nije pritom, i plakao, srebrenu
dušu tvoju ko mladu ranu ticuc!
~