|
Odgovor: Oktavio Paz -
24.11.2008, 21:27
Monolog
Pod srušenim stubovima,
između ništavila i sna
kruže moji budni sati,
slogovi tvoga imena.
Tvoja duga kosa riđana-
odblesak leta-
sa žestinom blagom treperi
na plećima noći.
Uobičajena tama sna
što izvire iz ruina
i pravi te od ničega.
Teške pletenice, zaborav,
vlažna obala noći
gde se širi, gde udara
slepo more - mesečar.
Ćuti i prenesi dalje....
|