|
Odgovor: Francesco Petrarca -
23.11.2008, 23:22
Kanconijer (CCXCII)
Oci o kojim tako toplo zborih,
i ruke, lice, stopala i dlani,
zbog kojih svetu ostadoh po strani
i samom sebi strancem sebe stvorih.
Uvojci kose cista sjajna zlata
i blesak smeska andjeoskog,
sto je na zemlji nebo satvarao moje,
sad sve je samo pregrst gluvog blata.
No ipak zivim, sto mi zalost stvara
bez onog svetla, milog mi toliko u
buri kad je brod bez kormilara..
Nek ljubavna mi pesma svrsi tu se,
presahnu zica uma svakolikog,
a citra moja u plac obrnu se
|