[DrinChe]

NI TRAGA O SEBI


Ni traga o sebi ostaviti neceš.
K nebu posegle, tvoje se ruke ruše,
ošinuti gromom, trnu i gore ti prsti.
I o sebi više ništa ne znaš.
U prazan se pogled, ni u što, pretvaraš,
takav, nit privržen cemu, nit zdvojan.
I dok, tako zgrcen, pod borom ležiš,
od mrtve zvijeri razlikuju te
jedini dlanovi tvoje majke, vlažni.
Ni traga o sebi ostaviti neceš.




U PUSTU MAGLINU


Oslušni:
sijedi, muklo, kosa umorne Zemlje,
u pustu maglinu seli se Svijet.
Ovo ostrvo, ovaj brisani prostor - tone.
A potonule kad budu,
u sporo sjeme pretvorene,
ove naše glave dugo ce da njiše
gust, neki podzemni vjetar.
Preživjece samo rijeci
- one što ih nikad nismo izgovorili -
i po njima ce, o Cudo,
dugo da se pamti naš boravak ovdje.
Oslušni:
sijedi, muklo, kosa umorne zemlje,
u pustu maglinu seli se Svijet.




NEKO IPAK MORA


Neko ipak mora ostati u životu.
Bi nas mnogo u ovoj pustari, i svakome
na celu, vidno vec, kužna je biljka listala.
Izmišljasmo: uhode nas, izmišljasmo:
našim grlima prinose noževe.
I vec smjerasmo ubojstva.
Sad kunemo, upiruci racvastim prstima
u dvorove, u natrula visja, u nebeske arabeske
a ne dogada se ništa. Samo:
negdje, pobjegao iz naših srca,
umjesto nas, neko, dalek, pjeva.




STUB PREMA NEBU, LJUBAV ZEMNA


O tome nema pjesme.
Samo može ruka da bilježi:
kao, veliki brzac krvi bi,
kao, bi zvon srca prostrijeljenog cudom,
kao, umilna zuka u uhu bi
i mudra opijenost oka.
Onda -
najezda trome krvi bi.
O tome pjesme nema.
Samo ce malaksalo da se pita:
šta je to,
šta je to što svejednako podriva
ovaj iz mozga stub prema nebu, ljubav zemnu?
A o tome nece biti pjesme.


~