[blueella]

TRI STABLA

Tri stabla oborena
ostadoše na rubu staze.
Drvosjeca ih zaboravio, i razgovaraju,
pritiješnjena ljubavlju, kao tri slijepca.

Sunce sa zapada lije
svoju živu krv u ispucana debla,
a vjetrovi odnose miris
iz njihova otvorena boka.

Jedno, presavito, pruža
svoju beskrajnu ruku s drhtavim lišcem
prema drugome, a njegove rane,
kao dva oka, pune su prošnje.

Drvosjeca ih zaboravio. Doci ce
noc. Ostat cu s njima.
Primit cu u svoje srce njihovu
blagu smolu. Ona ce za me biti kao vatra.
Nijeme i stisnute
dan ce nas zateci kao hrpu bola.