LETA
Daj da te grlim, bice zlo i pusto,
ljubljeni tigre, cudoviste sneno,
drhtavi prsti nek mi opijeno
i dugo blude tvojom kosom gustom;
u tvoje skute sto mirisu tobom
daj da sahranim misli nespokojne,
da slasni zadah ljubavi pokojne
udisem, kao sveli cvet nad grobom.
Da spavam hocu! Da spavam, pa makar
i ne ziv! U snu slatkom poput smrti
bez kajanja cu poljupcima strti
to lepo telo, glatko kao bakar.
I nista kao ponor tvog kreveta
jecaje moje nece da uspava:
tvoja su usta puna zaborava,
u poljupcima tvojim tece Leta.
Sudbini svojoj, odsad svojoj slasti,
pokoricu se ko sudjenoj kobi;
mucenik krotki, koji nevin dobi
kaznu da muke plamte mu u strasti,
svojoj cu mrznji ja dati da pije
Nepentes, otrov koji duh moj zudi,
s ljupkih vrsaka tvojih ostrih grudi
gde nikad srce tamnovalo nije!