SUTON
Evo ljupko vece, pobratim svih hulja,
Korakom ortaka necujno se šulja;
K'o ložnica velja nebo se zatvara,
A covjek nestrpljiv u zvijer se pretvara.
O prijazno vece, želckuju te oni
Koji s pravom vele - umorni i boni -:
''Radili smo danas'' - vece melem nosi
Duša koja trpi i pocinak prosi,
Starcu ucenjaku kome vjedje teže,
I radniku svakom koji trudan liježe.
U zraku, medjutim, demoni se bude
Po nemiru nalik na poslovne ljude,
Sve kapke i strehe okrznu u letu.
Dok svjetla na vjetru ziblju se i letu,
Ulicama svuda Blud se pali tada,
K'o mravinjak vrvi u njedrima grada;
On posvuda krci sebi put potajni,
Dušmaninu slican, sprema prepad tajni;
Rijuci po blatu što sred grada diše,
Poput crva snagu iz Covjeka siše.
Odsvakud se cuje iz kuhinja pisak,
Kazališta žamor i kapele vrisak;
Za stolom gdje koska užitak je fini,
Sjate se bludnice i sudruzi njini;
Tokovi što nocu za odmor ne znadu,
Uskoro i oni prionut ce radu:
Provalit ce vrata i opljackati kase
Da požive malo, odjenu metrese.
Saberi se, dušo, u tom teškom casu
I ne slušaj ciku što gradom se rasu.
To je cas kad patnje bolesnih su ljuce
Mracana Noc ih davi i u ponoc vuce
- u bezdanu jamu, zajednicku svima,
Bolnice su pune njinim jaucima.
Mnogi više nece uvece kraj vatre
Sa voljenom dušum da sjede i snatre.
A koliki nisu osjetili nikad
Toplinu svog doma, nit živjeli ikad!