Splin
Kada nebo nisko, k'o olovni veo
na duh nam se spusti jadan u samoći,
i vidik na okrug obuhvati ceo,
te dan crnji čini od najcrnje noći;
u ćeliju vlažnu zemlju kad pretvara
u kojoj se Nada k'o miš slepi vija,
i krilima slabim o zidove para
i glavom o trule direke ubija;
kada kiša duge konce isprepleta
kao u rešetku za tamnicu snova,
kad u mozgu našem počnu igru spleta
rojevi bezbrojni gadnih paukova,
odjednom zazvone besno zvona neka
i svoj lavež šalju nebu neumorno,
k'o dusi, lutanje koje večno čeka,
kad počnu jecanje tužno i uporno.
- I pogrebi dugi, bez muzike, sporo
kreću mojom dušom; pobedjena Nada
plače, dok strah svirep i despotski skoro
u teme mi crni svoj barjak zabada.