Splin
Sličan sam kralju od zemlje, gdje kiša uv'jek pada,
bogate al' jalove, stare, iako mlade.
On - mrzec sve poklone, što uče mu ih grade -
uz pse i uz zv'jer drugu, umire od dosade.
Rastrest ga nece ni lov ni soko, pa ni slika
puka mu, što umire pred lukom od balkona.
Balada najsmješnija dvorskoga mu buffona
razvedrit čelo nece okrutnog bolesnika.
Krevet mu, ljiljanima našaran, kao grob je;
a dame, što je za njih knez svaki l'jep, ne znadu
besramnijeg od'jela da izmisle, uz nadu
izvuci osm'jeh iz tog kostura mladog. - Prvi
vrač mu, koj' zlato pravi, nikad jos mog'o nije
iščupat otrov-klicu, u njemu što se krije;
i nije nikad znao, u kupatilu od krvi,
na način rimski (oh, toga uv'jek se rado sjete
silnici, u starosti!) da glupi leš taj zgrije:
njim mjesto krvi kola zelena voda od Lethe.