Napuklo zvono
Slatko je i gorko u zimskim noćima
slušati kraj vatre što drhti i plamti,
kako uspomena pjesmu pjeva svima
uz pratnju zvonjave što se tako pamti.
Sretno li je zvono sigurnoga grla
što uza svu starost veselo se smije,
i pobožno kliče kao vojska vrla
na usta vojnika što na straži bdije!
A meni je duša napukla, i kada
hoce zapjevati, dok noc hladna pada,
po svom slabom glasu njezina je vika
nalik na vapaje starog ranjenika
kraj jezera krvi, pod tornjem mrtvaca,
što uzet umire usred kovitlaca.