Poziv na put
O, dijete, sestro moja,
da l' snivaš, slast li koja,
da zajedno nam živjet ići,
po volji ljubit smjeti,
i ljubiti i mrijeti,
u kraju koji tebi sliči.
Znaš, vlažna sunca ona
sred mutnih nebosklona
mom duhu to je dražest ista
k'o mistično, duboko
i izdajno ti oko,
kad kroz suze mi svoje blista.
Sve red je i ljepota samo
i slast, i mir, i raskoš tamo.
To pokućstvo u sjaju,
što duga ljeta daju
svu sobu bi nam okitilo,
najrjedje cvijece cvalo,
svud miris razlijalo,
uz ambre pusti dah se lilo.
Taj bogat strop s visina
i zrcala dubina,
sav istočnjački sjaj bi meni
da tajno tu govori
i dushi mojoj zbori
svoj slatki jezik urodjeni.
Sve red je i ljepota samo
i slast, i mir, i raskoš tamo.
Gle, ondje niz kanale
vec ladje pozaspale,
što skitnički im duh sad smeta?
Da ispunit ti smiju
i želju najsitniju,
doplovile su s kraja svijeta.
U zapadu sunčanu
tad tiho tonut stanu
kanali, grad i polje cijelo
u zumbule i zlato,
i svijet usne na to
u svijetlo tad polegne vrelo.
Sve red je i ljepota samo
i slast, i mir, i raskoš tamo.