Čovek i more
Slobodni čovječe, ti vijek ces ljubit more,
to svoje zrcalo. U bibanju, što mine,
ti dušu motriš si u beskraju pučine.
I duh tvoj ponore zar nema jos i gore?
Ti volis roniti u njedra svojoj slici,
nju grliš očima i rukom, često kušaš
zaglušit srce si, da kucaj mu ne slušas
u divlje tužbe te neukrocenoj rici.
I vi ste, oboje, i tamni i diskretni,
čovječe, tko je dno ti bezdna dirno grozna,
o, more, skrivena bogatstva tko ti pozna?
Vi tajnu čuvat ste ljubomorni i sretni.
Ipak se borite stoleca nebrojena
medju sobom bez milosti, bez pokajanja,
o, tako željni ste i smrti vi i klanja,
o, borci vječni vi, o, braćo nesmiljena.