Smrt, kao uostalom, i rodjenje su oduvek bili najvece tajne u zivotu ljudi. Otuda su u svim civilizacijama i svim narodima najsnazniji kultovi, koji se postuju, upravo oni koji su vezani za smrt i stvaranje novog zivota. Razlicite civilazije su u razlicitim periodima davale razne odgovore na objasnjenje smrti. I pored niza slicnosti, ali i razlicitosti tih objasnjenja, skoro sva ta tumacenja su sadrzala u sebi zelju da se coveku na neki nacin obezbedi mogucnost za vecnim zivotom, odnosno da se u stvari sto vise olaksa pojedincu odlazak sa ovog sveta...
Smatram da je strah od smrti generalno normalno osecanje koje moze biti promenljivog intenziteta, pa bi se tako potpuno slozio sa sledecim misljenjem, jer sam gotovo u jotu na isti nacin proziveo svoj boravak u ratu:
Citat:
biterlemon kaže:
....
I onda dodju ratne godine, plasio sam se toliko za svoj zivot da sam u nekim trenutcima bio na ivici nervnog sloma.
Prodjose ti dani... Previse stresa je ucinilo svoje. Pomirio sam se sa sobom, zivotom, na kraju se nisam vise plasio smrti. Mislim da me je to zauvek promenilo...
|
U sadasnjem trenutku svog zivota brinem o sebi vise nego kada sam bio mladji, ne zbog sebicnosti, vec, kako je to vec vise puta lepo navedeno, zbog svoje dece....
I na kraju, ne mogu a da ne pomenem svog poznanika iz Vrsca, zvanog Miki Triper, koji je imao obicaj da kaze:
- Necemo biti ni poslednji ni prvi, koga ce pojesti gliste i crvi!