Uhhh...
U mesecu kad je počelo bombardovanje izgubila sam jednu baku. A zatim i drugu. Istog meseca. Samo što je ta druga sahrana bila pod bombama. Umrla je noć pred bombardovanje. Ponekad mi je drago što obe nisu doživele ponovno bombardovanje ovog grada... a ponekad mislim da bi mi tada bilo lakše da sam ih imala tu negde... bilo mi je jako teško tada, pa i sada dok ovo pišem. Ali trudila sam se da okolina to ne primeti. Imala sam jedno dete koje je imalo jedva malo više od godinu dana, oca, braću i poglavicu po koje su mogli doći svaki čas, roditelje koji su ostali bez roditelja i dedu koji je ostao bez najboljeg druga - moje bake. Jedan nas je već napustio godinu dana pre ovog vatrometa. Nismo otišli u sklonište. Nikada. Nije se smelo sa kućnim ljubimcima, a čupavi nam je bio najbolja sirena. Kad taj krene da se ukopava ispod tepiha, sirenu ili exploziju čuješ za minut do dva. Nije bilo trika da pogreši. Tako da smo mi odlučili da se žrtvujemo zbog jednog četvoronožnog.
Preko puta vojni cilj... iselili ga do poslednjeg detalja, al' pored njega hram... pa valjda neće...
Od tada me miris kokosa ne podseća samo na plaže, palme i koperton. Pravila sam kiflice sa kokosom kao luda. Kad god nisam znala šta ću sa sobom. Krene sirena, a meni krenu ruke u brašno. Pa bogato. U količinama. Plehovi samo izleću. U obližnjoj osmovnoj školi - vojska. Nosila sam i njima u kutijama da jedu. Ko zna odakle su došli. A i kontala sam, ako ove moje muške nekud odvedu, valjda će da se nađe neko i njima da umesi nešto. Nakon toga ih više nikada nisam pravila. Al' za čudo taj miris mi se nije smučio. Volim ga.
Sreća pa smo vezani za prioritet. I to DO JAJA prioritet. Tako da smo uvek imali struju i vodu. Kad očiste prve grafitne koje pobacaju nama stiže struja. Mada smo ponekad sedeli uz sveće iz inata, a i pravili smo atmosferu, puštali muziku iako bi, sudeći po komšiluku, uz tolike tragedije, trebali da žalimo. A i znali smo da nam naše bake neće zameriti. Nekoliko kafića se snabdevalo vodom kod nas.
Nisam spavala 77 dana.
Plakala sam svih 77 dana.
Smejala sam se svih 77 dana.
Sin moje učiteljice je poginuo u RTS-u.
Setim se i društvenih igara... mojih prijatelja koji danima spavaju kod mene, da bi stizali na posao. Pantomime, preferansa, kontra tablića, kanaste, vista i lore i ooo kakve ironije - rizika. Bliskosti. Strepnje i druženja. Navikavanja mališe na nošu. PVO zavese koju sam gledala sa terase. Sejanja panike. Gušenja od prašine kada su gađali generalštab i nekoliko dobrih žurki... mada je nama svaki dan bila žurka.
Sećam se TV-a. I trovanja sa TV-a. Sećam se seljaka sa pijace koji sedi i plače. Ja ga pitam zašto, a on kaže da mu je teško. Kaže, bilo mi je još jednom u životu ovako teško... kada sam odvezao moje blago i pustio jer sam morao da odem iz Knina. Ja ga pitam šta je to blago, a on kaže - moja stoka. A onda je došao na sigurno.
Sećam se kako sam se ponekad osećala jadno. Jebote, bombarduje me neko. I sećam se kako sam tada odlučila da neću pričati o politici nikada. Jer me je naterala da mrzim. A mrzela sam i jebene radikale i jebene espeesovce i jebene julovce. Svakog ko je raspirivao i trovao. I onog ko je izmislio ovo sve. I onog koji je odlučio da bombarduje jedan narod. Ne narod. Decu.
Ostala sam bez gomile prijatelja i rodbine, jer su tada zapalili za inostranstvo. A oni koji su već odavno bili tamo besomučno i svakodnevno su zvali.
Eto tako sam ga ja osetila. A to se po meni nije moglo videti. I nije to sve. Al' ne mogu više da pišem.
I da ne bude da je post bez smajlija. Evo jednog.
