Stranac
Poslao je telegram i pisma,
koraca neodredenim ulicama,
primecuje beznacajne razlike
koje mu ništa ne znace
i misli na Aberdin i Lajden,
koji su za njega životniji
od ovog lavirinta
pravih linija, bez složenosti,
kuda ga vodi vreme coveka
ciji je pravi život daleko.
U sobi sa brojem obrijace se
pred ogledalom koje mu više
nece odraziti lik i ucinice mu se
da je to lice nedokucivije i postojanije
od duše koja ga nastanjuje
i godinama ga oblikuje.
Mimoici cete se na ulici
i možda ceš zapaziti da je visok i siv
i da posmatra stvari.
Neka ravnodušna žena
ponudice mu vece i ono što se dešava
iza zatvorenih vrata.
Covek misli da ce zaboraviti njeno lice
i da ce se secati nekoliko godina kasnije,
negde na Severnom moru,
žaluzine ili lampe.
Nocas ce njegove oci gledati,
u pravougaoniku oblika koji su bili,
jahaca i njegovu epsku ravnicu,
jer Divlji zapad obuhvata planetu
i ogleda se u snovima ljudi
koji ga nikad nisu videli.
U višestrukoj polutami, nepoznati ce
pomisliti da je u svom gradu
i iznenadice se ako se pri izlasku nade u drugom,
sa drugim jezikom i drugim podnebljem.
Pre agonije, dati su nam pakao i slava;
idu ovog casa ovim gradom, Buenos Ajresom,
koji je za stranca iz mog sna (stranca koji sam bio pod drugim zvezdama)
niz nejasnih slika osudenih na zaborav.