Čuvar knjiga
Tamo su vrtovi, hramovi i opravdanje hramova
stroga muzika i stroge reci,
šezdeset i šest heksagrama,
obredi koji su jedina mudrost
što je nebo podari ljudima,
raskoš onoga cara
ciju je vedrinu odrazio svet, njegovo ogledalo.
Tako su polja radala plodove,
a reke ostajale u svojim koritima,
ranjeni jednorog koji se vraca da najavi kraj,
tajni vecni zakoni,
muzika sveta;
te stvari ili secanje na njih su u knjigama
koje cuvam u kuli.
Tatari dodoše sa Severa
na malim kosmatim ždrepcima,
uništiše vojske
koje Sin neba posla da kazni njihovu bezbrižnost,
podigoše vatrene piramide i klaše,
ubiše grešnika i pravednika,
ubiše okovanog roba što cuvaše vrata,
zloupotrebiše i zaboraviše žene
i krenuše prema Jugu,
nedužni kao grabljive zveri,
svirepi kao bodeži.
U sumnjivoj zori
otac moga oca spase knjige.
Evo ih u kuli u kojoj obitavam,
podsecaju me na dane koji pripadahu drugima,
tude i drevne.
U mojim ocima nema dana. Police su
odvec visoke i moje godine ih ne dostižu.
Milje prašine i sna opkoljavaju kulu.
Zašto bih se zavaravao?
Istina je da nikad nisam znao da citam,
ali tešim se mišlju
da su mašta i prošlost vec isto
za coveka jucerašnjeg vremena
koji posmatra ono što je bilo grad
a sada se opet u pustinju pretvara.
Šta me sprecava da sanjam da sam nekad
odgonetnuo mudrost
i brižljivom rukom nacrtao simbole?
Ime mi je Hsijang. Cuvar sam knjiga
koje su možda poslednje,
jer ništa ne znamo o Carstvu
i Sinu neba.
One su tu, na visokim policama,
bliske i daleke u isti mah,
tajnovite i vidljive kao zvezde.
Tamo su vrtovi, hramovi.