Nastavak drugi - fijakeri i koješta usput
Citat:
silvia kaže:
Fijaker se za pristojnu cenu mogao iznajmiti na trgu ispred Gradske kuće, Od 1924. godine fijakeri polako izlaze iz mode, ustupajući svoje mesto automobilima, a poslednji od ovih simbola romantike iščezao je s novosadskih ulica 1986. godine.
|
Za savremenike fijakera to je bio samo jedan od načina prevoza.
Fijeker je postao simbol romantike i prošlih vremena onda kad je nestao iz svakodnevnog života grada, kao i u citatu pomenuti, koji je kraj svog veka odslužio kao atrakcija čekajući putnike i uzivaoce ispred nove železničke stanice.
Još do sredine 60-tih ljudi su poslove obavljali i po gradu se kretali peške ili biciklom. Retko kome je uopšte padalo na pamet da, iz 'čista mira' sačeka tramvaj i da se od npr. Jodne banje vozi do centra.
Kao osnovac sam stanovao na kraju Temerinske ulice (s ove strane kanala) i išao sam u Gundulićevu školu, naravno peške, sam. (Tramvajem sam išao samo ponekad i to da izbegnem nekog starijeg dečaka koji me je sačekivao na putu oko ugla Temerinske i Partizanske ulice i otimao mi užinu.)
Sadašnjim novosađanima je ta razdaljina više nego dobro opravdanja za sedanje u automobil. (Ima u tome i nečega od sadašnjeg tempa života...)
Pešačenje do odredišta ili korišćenje bicikala bila sasvim normalna stvar za sve društvene slojeve. Čak i oni imućniji koji su imali sopstvene kočije ili automoble nisu ih koristili svakodnevno. Pri tom treba imati u vidu da su imućniji gradjani stanovali u sadašnjem užem centru Novog Sada pa i nije bilo potrebe da se svakodnevno koristi neki prevoz. A oni koji su stanovali dalje od centra nisu ni išli 'u varoš' bez neke potrebe. Još do kraja 60-tih i sva industrija i druga mesta na koja su ljudi išli da rade je bila u tadašnjem širem centru. (Npr.: u Radničkoj ulici su bili Novkabel, Albus, Danubius, Idol, kartonaža od koje je nastala Grafika; Jugoalat je bio na uglu Šumadijske i Visarionove ul., Autokaroserija, Kulpin, Svilara (kasniji NIT) i livnica u Marka Miljanova i okolnim ulicama, 27. Mart u Temerinskoj, Jugodent na početku Fruškogorske, Sirćetana u ul. Ilije Ognjenovića ...) Naravno i razne ustanove su bile u centru. Retko ko je imao potrebu da ide sa jednog kraja grada na drugi, a i grad je imao 60-70.000 stanovnika i bio i prostorno znatno manji nego sada. Kretanje peške ili biciklom je bilo pravilo koliko i logično.
Početkom XX veka u Novom Sadu i ostalim vojvođanskim mestima bicikli su uzeli maha kako za sopstveni prevoz tako i za prevoženje raznih tereta. I 50-tih i 60-tih ih je bilo mnogo. Po mestima do kojih se biciklima išlo (do trgovačkog dela grada, ispred prodavnica, berberaja, apoteke, ambulante ...) bili su držači za ostavljanje bicikla. Interesantno je znati da su bicikli imali limene registarske tablice koje su se stavljale na vertikalnu štanglu ispod kormana i bile su obostrano 'štampane' da se mogu videti sa obe strane. Ženski bicikli su mogli imati mrežicu preko zadnjeg točka da suknja ne ulazi u točak. (Žene tada nisu nosile pantalone.) Mučkarci su na nogavicu stavljali specijalnu ili običnu štipaljka da se pantalobne ne zaprljaju o lanac.
Saobraćati biciklom je bilo neuporedivo jednostavnije nego sada. Motornih vozila je bilo malo, a i ona su se kretala mnogu sporije i pažljivije pa nije bilo ni udesa. Češće su se biciklisti međusobno sudarali u vreme kad su gužve. Koliko je motornih vozila bilo malo, posredno se može videti iz podatka da sam ja vozačku dozvolu stekao 1961. g. i da ona (i sada) nosi broj 3.339. To znači da je do te moje dozvole, bilo u celoj Srbiji izdato toliko dozvola svih kategorija. Za ilustraciju neka posluži da ja moja porodica, u vreme kad sam ja imao devet a moj brat pet godina, išla sa kraja Temerinske ul. na Ribarsko ostrvo, znači kroz centar i ceo grad, i to svako na svom biciklu.
Manje popravke bicikla su skoro svi sami radili a i veće oni koji su bili veštiji. Za velike popravke bilo je više radionica. Sećam se veće radionice koju je držao tatin poznanik Fajdl (pisalo se Vajdl a kasnije i tako izgovaralo umesto kao na nemačkom jeziku sa 'f'). Bila ja ne uglu Temerinske preko puta početka Kisačke ulice. U njoj je bilo 5-6 držača na koje su se učvršćivali bicikli pri opravci i desetine popravljenih ili onih bicikla koji čekaju na svoj red za popravku. Oko bicikla je radilo više kalfi i šegrta, a gazda je primao i izdavao bicikle i nadgledao posao.
Za ono posleratno vreme oskudica i nestašica svega i svačega, je interesantno da su se ljudi dovijali i na razne načine rešavali probleme. Tako, npr. kad bi se spoljašnja guma pocepala i unutrašnja iskočila, prvo se kanapom taj deo točka i spoljne gume omotavao i tako se vozilo još neko vreme. Unutrašnje gume su se krpile nebrojeno puta, a pošto se lepak teško nalazio, sami smo ga pravili rastvarajući parče sirove gume (kaučuka) u benzinu. (Slično smo krpili i ping-pong loptice: usitnili smo jednu neupotrebljivu lopticu, pomešali sa malo acetona i dobili lepak kojim smo krpili napuknutu lopticu.)
Šteta je da ne napišem, iako ovo nije mesto za to, da su postojale i radionice za umetničko štopovanje odela (zadnje koje se sećam da je postojala još 70-tih je bila u vlasništvu gđe. Marić u Tanurdžićevoj palati na nekom spratu). Na tako popravljenom odelu nije se mogla primetiti poderotina ili rupa od cigarete npr. Odela i kaputi su se, posle dužeg perioda nošenja, kad se 'uglanca' štof, nosila kod krojača na 'prevrtanje', tj. odelo se paralo, i naličje materijala je sada postajalo lice. Postojale su radionice (češće su to žene radile po kućama) za podizanje ispuštenih mašni na najlon-čarapama. O opravkama cipela da se i ne priča! One su često išle dotle da se zadržavao samo gornji deo cipele - lice - a đon se, posle više delimičnih popravki - pendžetiranja, kompletno menjao. Inače, kao deca, po pravilu smo imali dva para obuće: duboke cipele za zimu i kožne sandale za ostatak godine i one su, uz opravku, trajale dokle god 'noga ne izraste', a tad su bile zrele za mladju braću.
Da se vratim na fijakere posle ove opširne digresije.
Sećam se dve fijakerske stanice: u ul. Ilije Ognjenovića iza Doma Kulture (Sokolskog doma) koja je vremenom postala taksi-stanica, i, kod stare železničke stanice (na mestu sadašnje Limanske pijace). Na stanici je u metalnom sandučetu na stubu bio telefon, ali pošto je u gradu bilo malo privatnih telefona, fijaker se najčešće naručivao dolaskom na fijakersku stanicu, dok su na železničkoj stanici fijakeristi čekali putnike koji stižu u grad. Fijaker se koristio za prevoz kad odredište nije bilo podogno za koričćenje tramvaja ili ako su putnici imali veći prtljag, više male dece, po jako lošem vremenu ... Tramvaji su vozili do 10 sati uveče pa je i u tom slučaju fijaker bio interesantan kad voz stiže kasnije ili kreće pre početka rada tramvaja.
Ne znam razlog, ali je najpogodniji voz za Beograd (a i u drugim pravcima) kretao oko tri sata ujutro. Pošto smo stanovali na drugom kraju grada od železničke stanice, a putovali smo na more sa celokupnom kamp-opremom, nije bilo moguće da idemo peške u tim slučajevima. Zakazivali smo fijaker i tako stizali na voz.
Zadnji put sam koristio fijaker negde 1961-62. kad me je otac poslao u Beograd da kupim televizor, iako ni tamo nije bio neki drugačiji izbor jer su u to vreme postojale samo dva tipa TV aparata - niški i zagrebački. Pitanje je bilo samo gde će se naći da ima neki televizor. (U nekom prethodnom postu sam napisao kako su takve stvari bile sastavni deo vaspitanja i obuke za poslovanje u zanatlijskoj porodici. Televizor je tada koštao toliko da sam stalno strepeo i pridržavao mesto na odeći gde sam stavio novac.) 'Projekat' kupovine televizora, koji sam pronašao kod Vukovog spomenika, uspešno se okončao tako što sam ga u NS utovario u fijaker i dopremio kući.
Naravno, fijaker su nekada koristili i oni koji su se kasnije vraćali iz kafana, ako je još bilo fijakera koji su radili u to doba noći.
Što se tiče reprezentativne namene, najduže se zadržalo korišćenje fijakera za prevoz mladaneca na venčanje i odlazak na obavezno fotografisanje u ateljeu. Oni, koji su mogli priuštiti taksi ili su imali neki svoj ili automobil prijatelja, radije su koristili to modernije sredstvo.
Veliki svatovi su relativno skorašnja moda, pa je za svatove koji su se prevozili fijakerom bilo dovoljno jedan ili dva fijakera.